Munevera Velić se vratila s porodicom u Veliće kod Vlasenice, mjesto gdje su posljedice rata i dalje vidljive i osjetne na svakom koraku. Stradanja koja su se dogodila na ovom području od 1992. do 1995. godine ostavila su teške tragove na ljudima koji su preživjeli, a mnogi su ostali bez svojih najbližih.
Munevera se brine o svojoj svekrvi, ženi koja je pretrpjela nezamisliv gubitak—dvoje djece ubijeno je u genocidu, a još petero djece preminulo je kasnije. Srce majke, opterećeno tolikom tugom i bolom, jedva je izdržalo sve te patnje.
“To je ostavilo posljedice na nju koje su teške i bolne. Brinem se za nju kao i za svoju mamu,” kaže Munevera, govoreći o svojoj svakodnevnoj borbi da pruži njegu i podršku svekrvi u ovako teškim uvjetima.
Porodica Velić nema nikakvih redovnih primanja, te se oslanjaju na pomoć dobrih ljudi. Njihova priča je još jedan podsjetnik na surovu stvarnost mnogih povratnika koji, unatoč svemu, pokušavaju obnoviti svoje živote u mjestima obilježenim ratnim stradanjima. Solidarnost i podrška zajednice ključni su za njihovo preživljavanje i povratak normalnijem životu.
hayat
