Na krajnjem sjeveru Pakistana, u planinskoj dolini Hunza, smještenoj u regiji Gilgit-Baltistan, živi narod poznat po dugovječnosti, često doživljavajući 120 do 130 godina. Neki od njih tvrde da su doživjeli čak 145 godina, ali to je teško provjeriti jer Hunze nemaju rodnih listova niti drugih dokaza o svom životnom vijeku.
U ostatku Pakistana prosječan životni vijek iznosi 67 godina, no u ovoj izoliranoj dolini Himalaja vladaju drukčiji zakoni života i smrti. Istraživači su zabilježili da žene mogu zatrudnjeti u šezdesetima i kasnije, a smatra se da Hunze ne boluju od raka. Naučnici vjeruju da razlog njihove dugovječnosti leži u okolišu i prehrani.
Hunze piju vodu iz ledenjaka i uzgajaju vlastitu hranu, budući da su odsječeni od obližnjih gradova i ne konzumiraju prerađene namirnice. Marelice su često na njihovom jelovniku, a tijekom posta danima, pa čak i mjesecima, konzumiraju samo svježi sok i košpice tog voća. Meso im nije svakodnevna namirnica, dok žitarice i povrće dominiraju njihovom prehranom. Također prakticiraju jogu, vježbe disanja i meditaciju.
Njihovo porijeklo obavijeno je tajnom. Imaju svjetliju put od susjednih naroda, a njihov jezik (burushaski) sličniji je baskijskom nego bilo kojem drugom jeziku u okolini. Postoje nagađanja da su potomci vojnika Aleksandra Velikog koji su ostali na Himalaji nakon njegovih osvajanja.
haberhana
