U jednom malom selu živjela su dva komšije koji su gajili vrtove, ali na potpuno različite načine. Prvi je bio penzionisani učitelj, čovjek s dugogodišnjim iskustvom, koji je svojim biljkama poklanjao umjerenu pažnju i samo toliko vode koliko im je bilo neophodno. Njegov komšija, zastupnik osiguranja s velikim interesovanjem za moderne metode i naprednu tehnologiju, pažljivo je njegovao svoje biljke, obezbjeđujući im obilan izvor vode i konstantnu brigu.
Na prvi pogled, biljke zastupnika osiguranja izgledale su zdravije, zelenije i punije. Za razliku od njih, biljke penzionisanog učitelja bile su skromnijeg izgleda, ali su se činile stabilnim i otpornim. Međutim, jedne noći, selo je pogodilo snažno nevrijeme. Oluja, praćena jakim vjetrom i obilnom kišom, nanijela je štetu mnogim vrtovima u okolini.
Kada su jutro nakon oluje komšije izašle iz svojih kuća, zastupnik osiguranja primijetio je da su njegove biljke iščupane i razbacane, uništene silinom nevremena. Nasuprot tome, biljke njegovog komšije, penzionisanog učitelja, stajale su uspravno i stabilno, kao da ih oluja nije dotakla. Iznenađen i pomalo zbunjen, zastupnik osiguranja otišao je do svog komšije s pitanjem: „Kako je moguće da su tvoje biljke ostale netaknute, dok su moje, i pored sve pažnje koju sam im posvetio, potpuno uništene?“
Penzionisani učitelj, s osmijehom na licu, objasnio mu je razliku u pristupu: „Ti si svojim biljkama poklanjao previše pažnje i vode, i činio si im život lakim, možda previše lakim. Ja sam, s druge strane, svojim biljkama davao tek toliko vode koliko im je bilo potrebno, malo manje nego što su očekivale, što ih je prisililo da prošire svoje korijenje dublje u tlo, tražeći dodatne izvore hrane i vode.“ Dodao je da su zbog toga njegove biljke razvile snažan korijenov sistem koji ih je učinio otpornim na nevrijeme, dok su biljke njegovog komšije ostale sa slabim i plitkim korijenjem.
Ova priča ima duboko značenje koje se može prenijeti na odgoj djece. Djeca su, na neki način, poput tih biljaka. Kada im roditelji pružaju sve na dohvat ruke i čine sve za njih, djeca ne razvijaju unutrašnju otpornost i samostalnost koja im je potrebna da bi se suočila s izazovima u životu. Naprotiv, ako im roditelji dozvole da se sami snalaze i bore za ono što im treba, djeca postaju otpornija i spremnija da se suoče s teškim situacijama.
Umjesto da im se sve obezbijedi, mnogo je korisnije djeci pružiti usmjerenje i podršku, ali i dozvoliti im da steknu iskustva koja će im pomoći da razviju sopstvenu snagu i vještine. Na taj način djeca razvijaju sposobnost da se nose sa životnim izazovima i počinju da razumiju vrijednost onoga što imaju. Također, uče da poštuju trud i rad, kako svoj, tako i onaj drugih.
Roditelji bi trebali naučiti svoju djecu kako da hodaju kroz život, a ne da ih sami nose kroz svaku prepreku. Djeca moraju imati slobodu da iskuse poteškoće, jer im upravo to iskustvo omogućava da steknu pravu snagu i samopouzdanje. Međutim, roditelji ne bi trebali dozvoliti da djeca lutaju bez smjera, već im trebaju pokazati ispravan put kojim treba da idu, vodeći ih sopstvenim primjerom. Na taj način djeca će imati oslonac u roditeljima i jasnu viziju puta koji vodi do ispunjenja i uspjeha.
U zaključku, priča nam poručuje da previše olakšavanja može dovesti do slabosti, dok će umjereno postavljanje izazova omogućiti djeci da razviju snažno „korijenje“ koje će ih podržati kroz cijeli život prenosi saff.ba
