To je divna priča o nani iz Visokog koja je četiri godine živjela u Austriji, tačnije u popovoj kući, gdje je imala priliku da slobodno praktikuje svoje muslimanske običaje bez ikakvih ograničenja. Evo kako se nana sjeća svog života u Austriji:
Nana je rodom iz Rogatice, ali se preselila u Visoko gdje je kupila kuću u naselju Dobrinje. Iako je živjela četiri godine u Austriji, nije mogla da se navikne na život tamo te se rado vratila u Bosnu, gdje joj je život bio kvalitetniji.
U Austriji je živjela u popovoj kući, ali to nije bilo prepreka da sprovodi svoje vjerske muslimanske običaje. Pop je njen pristup poštovao i podržavao:
- “Živjela sam tamo u popovoj kući. Nije mi niko moju nošnju branio, ni maramu ni muslimansku haljinu. Četiri godine sam u popovoj kući živjela.”
- “Rekao mi je pop: Majko ti svoje običaje provodi, a ja ću svoje. Kad sam klanjala on mi kaže, pametno majko, ti svoje, a i ja ću svoje.”
Nana se sjeća da je imala lijepa iskustva u popovoj kući i da su zajedno s popom njegovali međusobno poštovanje i razumijevanje:
- “Poštovao je moju vjeru i ja sam njegovu. Niko se nikome nije miješao u običaje, čak sam sa njegove strane imala podršku.”
Iako je živjela u Austriji, što je bilo drugačije od njenog rodnog kraja, u popovoj kući nije se osjećala ugroženo ili diskriminisano. Družili su se i pazili jedni na druge, što joj je bilo posebno važno:
- “Imali su zajedničko druženje, pazili su se i bili naklonjeni jedni ka drugima. To je nanu posebno ispunjavalo.”
Ipak, najveća stvar koja joj je nedostajala bila je njena rodna gruda, prijatelji i Bosna i Hercegovina na koju je navikla:
- “Što se života u popovoj kući tiče ništa joj nije falilo, jedino što joj falilo jeste njena rodna gruda, prijatelji i Bosna i Hercegovina na koju je ona navikla.”
Ova priča o nani iz Visokog pokazuje kako međusobno poštovanje i tolerancija mogu stvoriti harmoničnu zajednicu, čak i u različitim vjerskim okruženjima.
senzor.ba
