Na prostranom mezarju, među bijelim nišanima, zatičemo nanu Neziru Mehmedović. Sjedi na malenoj stolici, sama između dva mezara. Miluje hladne nišane, plače, a suze briše svojom mahramom.
“Eh, moji dragi… Samo da mi vas je zagrliti. Bar to,” kroz jecaje izgovara Nezira.
Prvo je sjedila kod mezara sina Saiba, rođenog 1972. godine, a kasnije se premjestila na mjesto gdje su ukopani posmrtni ostaci njenog drugog sina, Sinana, rođenog 1974. godine.
Nana Nezira miluje nišane svojih sinova, a suze joj ne prestaju teći. “Samo dragi Allah zna kada će me poslati da se sretnem s vama. Bit će i to jednog dana. Bit će mama opet sa vama. Šta ću, da dragi Allah kaže da to bude sada, da ovdje umrem, bila bih odmah bliže njima,” nastavlja kroz suze.
Posljednji put je sinovima na mezarju proučila fatihu za ramazan, a danas je ponovno tu, da im pruži molitvu i razgovor. “Dođem kad mogu, kad me ima ko dovesti. Sjednem ovdje, proučim fatihu, malo s njima pričam… Izjadam se. Šta ću, to mi je jedino preostalo,” priča nam nana Nezira, koja je rodom iz Slatine, a danas živi u Lukavcu.
Nana Nezira Mehmedović živi za uspomene. Svaki dolazak na mezarje, svaki trenutak proveden pored nišana svojih sinova, za nju predstavlja priliku da se poveže s njima, da im pruži ljubav i molitvu. U tišini mezarja, među bijelim nišanima, ona pronalazi svoj mir i utjehu.
(A.Saletović / E. Fejzović)
hayat
