U mirnom selu Donji Ravni, smještenom između Livna i Tomislavgrada, svoj život vodi jedna od posljednjih čuvarica prošlih vremena – nana Hata, ili kako sama kaže, zapravo se zove Hate, ali su je komšije navikle drugačije zvati. Njena životna priča je priča o opstanku, ljubavi, gubitku i dubokoj privrženosti rodnoj grudi.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, bila je prisiljena napustiti svoj dom i sa porodicom pronaći utočište u Bugojnu. Iako izbjeglištvo nikad nije lagano, Hate i njen suprug Ramiz, zajedno sa svoje tri kćerke, izdržali su teškoće i ponovo se vratili na svoj ognjište. Taj povratak je trebao značiti novi početak. Ramiz je tada temeljito obnovio njihovu kuću, nadajući se spokojnim godinama koje će provesti u kraju gdje su ostavili svoje srce.
Ubrzo nakon obnove doma, Ramiz je preselio na ahiret, ostavivši nanu Hatu samu u kući koju su zajedno stvarali. Iako ostavljena bez stalnog oslonca, ova snažna žena nije izgubila vjeru. Nema penziju, nema socijalnu pomoć, ali kako kaže – “dobro je”. I sama priznaje da ni muž nije imao penziju jer su se oboje bavili poljoprivredom, živjeli od svog rada, svojih ruku i zemlje. I danas, kad zdravlje dozvoli, Hate izađe u prirodu, sabere šipke, pokuša ponešto prodati – ali ove godine, žali se, zdravlje je izdalo.
Njena svakodnevica oscilira između tišine i skromne radosti, samoće i susreta s komšijama. U selu ima svega šest kuća, i iako je zajednica malena, Hate ističe da je komšiluk dobar. Ponekad odšeta do njih na kafu, a oni njoj dođu kad mogu. Ipak, svjesna je – “komšiluk ne pomaže, ali možda bi, da treba – ko zna.” U takvim rečenicama osjeća se životna filozofija nane Hate – pomirena s realnošću, ali i dalje topla prema ljudima.
Njene kćerke, Senada i Suada, redovno dolaze, najčešće vikendom. Pomažu koliko mogu, brinu o majci, ali Hate je jasna: iako cijeni njihovu pažnju i pomoć, ona ne želi napustiti svoje Ravne. Kćerke su je pozivale da živi s njima, ali nana odgovara: “Mogu vam malo doći na konak, ali meni su u glavi moje Ravne.”
U tom odgovoru krije se duboka emotivna povezanost sa zavičajem. Iako je sama, i iako život nije lak, ona je tu gdje želi biti. Sjeća se i izbjegličkih dana, kada su jeli varen krompir za doručak, pečen za večeru, ali su i tada, kaže, znali šta znači imati mir i porodicu. Danas, iako joj je teško, i iako se ponekad danima ne izvuče iz kuće zbog surovih zimskih uslova, ona se ne žali – život je prošao u žalosti, ali i radosti.
Posebno dojmljiv trenutak bio je kraj razgovora, kada kaže:
“Ovako kad vi sad odete, ja ću se tek isplakati. Meni je ovo neboder u mojim Ravnima.”
U toj rečenici se krije cijela dubina njene stvarnosti – njena kuća, iako skromna, za nju je sve. To nije samo krov nad glavom, već simbol borbe, ljubavi, uspomena i privrženosti svom tlu prenosi hayat
Nana Hate nije samo starica iz zabačenog sela. Ona je svjedok jednog vremena, jednog naroda koji se znao boriti, koji je patio, ali nije posustajao. Njena priča je i priča o hiljadama drugih žena iz naše domovine koje su preživjele rat, izbjeglištvo, gubitke, ali koje su ostale ponosne, zahvalne i – uprkos svemu – na svom.
