Nakon gotovo 41 godine kontinuirane borbe i s više od 40.000 žrtava, Radnička partija Kurdistana (PKK) donijela je značajnu odluku – spremni su položiti oružje. Ova vijest, iako dugo očekivana, označava prekretnicu u dugogodišnjem sukobu između PKK-a i turske države, sukobu koji je obilježio živote mnogih i duboko utjecao na političku situaciju u regiji.
Ceremonija predaje oružja planirana je u tajnosti, u blizini grada Sulejmanije, na sjeveru Iraka, gdje će se prema neslužbenim informacijama okupiti između 30 i 40 prvih boraca koji će simbolično položiti svoje oružje. Iako se na tom području procjenjuje da je prisutno preko 2.000 naoružanih pripadnika PKK-a, smatra se da oružana aktivnost ove grupe danas nema snagu kojom je nekada raspolagala.
Stručnjak za političke znanosti sa Sveučilišta Kurdistana u Erbilu, Thomas Schmidinger, pojašnjava da je jedan od ključnih razloga za ovakvu odluku tehnološki razvoj na polju vojne opreme, posebno upotreba dronova i modernih metoda nadzora, koji su gotovo učinili oružanu snagu PKK-a neefikasnom kao sredstvo zaštite. Uz to, političke promjene u regiji dodatno su utjecale na odluku ove organizacije da se povuku iz oružanih sukoba i okrenu političkom dijalogu.
PKK vodi gerilsku borbu protiv turske države još od 1984. godine, boreći se za veća prava i autonomiju kurdskog naroda u Turskoj. Međutim, ovaj sukob ostavio je iza sebe strašne posljedice, uključujući preko 40.000 smrtnih slučajeva, a PKK se smatra terorističkom organizacijom u Turskoj, Europskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama.
Važan trenutak za ovu priču bio je najavljeni prekid oružanih sukoba u svibnju ove godine. Vođa PKK-a, Abdullah Öcalan, koji je zatvoren od 1999. godine i izdržava doživotnu kaznu zbog veleizdaje, putem video-poruke izrazio je jasan stav o ovom prijelazu:
-
Ovo je dobrovoljan prelazak s oružane borbe na politički angažman.
-
Nije riječ o porazu, već o povijesnom uspjehu za kurdski pokret.
-
Fokus će se preusmjeriti na demokratsku politiku kao sredstvo za ostvarenje ciljeva.
Iako Kurdi gledaju na ovaj događaj kao na prekretnicu, turska država do sada nije službeno odgovorila na ovu inicijativu za mir. Političari iz prokurdske stranke DEM najavili su svoj dolazak na ceremoniju u Sulejmaniji, naglašavajući važnost ovog trenutka za proces pomirenja.
Međutim, prema Schmidingeru, situacija i dalje ostaje složena i paradoksalna. Iako je PKK izrazio spremnost na prekid sukoba, turska vojska i dalje vodi vojne operacije, posebno bombardiranja položaja PKK u planinskim područjima sjevernog Iraka. To znači da, iako PKK polaže oružje, rat i dalje traje.
Posebno se ističe povlačenje PKK-a u teško pristupačne planine Kandil u Iraku, gdje se posljednjih godina odvijaju većina sukoba s turskom vojskom. Tijekom posljednjih mirovnih procesa PKK se uglavnom povukao iz Turske, fokusirajući se na svoja uporišta u Iraku.
Nakon što oružje bude položeno ili uništeno, postavlja se nekoliko ključnih pitanja:
-
Hoće li turska država ponuditi neku vrstu opće amnestije borcima PKK?
-
Hoće li oni moći bezbjedno povratiti se u Tursku sa svojim porodicama?
-
Koji će biti njihov status u političkom i društvenom smislu?
Za sada, odgovori na ova pitanja nisu poznati, a situacija ostaje neizvjesna. Moguće alternative uključuju:
-
Pridruživanje drugim kurdskim naoružanim skupinama u Siriji.
-
Ostanak u sjevernom Iraku pod upravom kurdske autonomne vlade, iako su odnosi između PKK-a i vlasti u Erbilu često zategnuti.
Ova neizvjesnost dodatno komplikuje već ionako složen politički pejzaž na Bliskom istoku, gdje različite kurdske frakcije i regionalne sile igraju ključne uloge.
Zaključno, odluka PKK-a da položi oružje predstavlja značajan korak ka smirivanju jednog od najdužih i najkrvavijih sukoba u modernoj povijesti Bliskog istoka. Ipak, bez jasne političke volje i sporazuma sa turskom državom, mir ostaje krhak i nesiguran. Kako će se dalje razvijati situacija zavisi od brojnih faktora, uključujući i spremnost svih uključenih na kompromis i zajednički rad na stabilnosti regije.
Ova priča podsjeća nas na kompleksnost sukoba, važnost tehnologije u modernom ratovanju, ali i na neophodnost političkog dijaloga kao jedinog pravog rješenja za trajni mir.
