Život ponekad piše najteže priče – one u kojima glavne uloge imaju ljudi čije su svakodnevne borbe ispunjene tišinom, nadom i nevjerovatnom snagom. Takva je i priča porodice Smajić iz Viteza, čija je svakodnevnica već dugo daleko od obične. U njenom središtu nalazi se Anelija Smajić, majka troje djece, koja vodi tešku, ali dostojanstvenu bitku protiv karcinoma štitnjače.
Ova bolest nije poštedjela ni njeno tijelo ni duh, ali u uprkos svemu – nije slomila ni njeno srce ni volju. Anelijina borba je teška, ali svaki novi dan u kojem se budi za svoju djecu i porodicu jeste mali trijumf.
Bolest se, nažalost, nije zaustavila na jednom organu. Počela je kao oblik karcinoma za koji se u početku činilo da nije agresivan. No, kako to često biva u situacijama kada se dijagnoza postavi kasno, karcinom je ubrzo metastazirao. Najnovije vijesti za Aneliju bile su posebno teške – otkrivene su metastaze na kičmi. Sama je osjetila prve znakove: ukočenost u ruci i nozi, simptome koje nije mogla ignorisati. Odlučila je djelovati brzo, uputila se u Tursku na dodatne pretrage.
Tamo su joj ljekari saopštili ono što je naslućivala, ali nije željela čuti – više metastaza na kičmenom stubu. To je značilo samo jedno – promjena terapije i novi korak u borbi. Novi lijek koji joj je propisan, iako pokazuje efekte, nosi sa sobom ogroman finansijski teret – 4.000 eura mjesečno, za ciklus koji traje samo 28 dana.
Ipak, Anelija ne odustaje.
U svakom razgovoru, svakom pogledu, svakom stisku ruke, osjeća se njena odlučnost. Majka, koja i pored boli i neizvjesnosti, nastavlja vjerovati u novi dan bez bolova i bez infuzija. U jednoj od svojih najemotivnijih izjava, izgovara riječi koje odzvanjaju tišinom svake bolničke sobe i svake majke koja voli bezgranično:
“Najveća želja mi je da dođe dan kad će mi doktori reći: ‘Možemo prekinuti terapiju.’”
U njenim riječima se ne krije slabost. Naprotiv, one su odraz izuzetne hrabrosti i vjere. U vremenu kada mnogi okreću glavu od tuđe boli, Anelija i njena porodica podsjećaju da još uvijek postoje:
-
ruke koje zagrle i podrže,
-
pogledi koji razumiju i suosjećaju,
-
srca koja osjete tuđu bol kao vlastitu.
“Dobrota je tiha, ali snažna,” kaže Anelija, dok objašnjava kako je bolest počela. U početku, nije imala jasne simptome. Niti ona, niti ljekari nisu prepoznali o čemu se radi. Kad su prvi znaci došli, nije ih povezala s nečim ozbiljnim. Išlo se od pregleda do pregleda, ali prava dijagnoza je postavljena tek nakon odlaska u Tursku. Tada je već bilo kasno za početak lakšeg liječenja – bolest je metastazirala.
Ova priča nije samo hronika bolesti. Ona je i svjedočanstvo o tome šta znači biti majka, supruga, borac. Anelijina priča postala je simbol vjere i istrajnosti, priča o tome kako čak i kada tijelo slabi, duh može ostati čvrst kao stijena.
Porodica Smajić svaki dan živi u neizvjesnosti, ali i u nadi. Nadaju se da će doći dan kad će bol utihnuti, kad će terapije prestati, i kad će Anelija opet punim plućima moći da uživa u svakodnevnim trenucima sa svojom djecom – u njihovim osmijesima, zagrljajima, školskim uspjesima prenosi hayat
