Digitalna kampanja straha: kako su muslimani i migranti postali meta masovne propagande u Britaniji
U periodu od 2024. do 2026. godine britanska publika bila je izložena ogromnoj količini plaćenih oglasa koji su muslimane i migrante prikazivali kao prijetnju društvu, sigurnosti i kulturnom identitetu Ujedinjenog Kraljevstva. Prema istraživanju koje su proveli Marc Owen Jones i Sohan Dsouza, takvi sadržaji ostvarili su više od 154 miliona prikazivanja, što pokazuje razmjere digitalne kampanje osmišljene da potakne strah, nepovjerenje i političku polarizaciju. Iako sam broj impresivno zvuči, važno je naglasiti da on ne znači da je 154 miliona različitih ljudi vidjelo oglase, nego da su se prikazi i pregledi gomilali kroz više platformi i ponavljanja.
Ova priča nije samo pitanje internetskog marketinga, nego i pitanje savremenog političkog manipuliranja javnošću. U eri u kojoj se informacija širi brže nego ikad, propagandne poruke mogu biti prilagođene određenim strahovima i društvenim tenzijama, a potom distribuirane kroz platforme koje omogućavaju precizno ciljanje publike. U ovom slučaju, oglasi su bili dizajnirani tako da muslimane i migrante predstave kao organizovanu prijetnju evropskom poretku, pri čemu su korištene poruke koje podsjećaju na teorije zavjere o tzv. „velikoj zamjeni“. Takve tvrdnje ne služe informisanju, već stvaranju emocionalnog odgovora i osjećaja ugroženosti.
Istraživači navode da su se u kampanji posebno isticali narativi prema kojima Katar navodno organizuje doseljavanje muslimana kako bi promijenio demografsku strukturu Evrope i stekao politički utjecaj nad institucijama. U tim materijalima snimci molitve, vjerskih okupljanja i scena iz gradova korišteni su kao vizuelni „dokazi“ navodne okupacije evropskog prostora. Takva retorika je tipična za propagandu koja ne pokušava dokazati konkretan politički plan, nego koristi simboliku i strah da bi kod publike proizvela zaključak prije nego što su činjenice uopće provjerene.
Kampanja je bila široko distribuirana putem Facebooka, YouTubea i TikToka, a među korištenim formatima nalazili su se i sadržaji izrađeni uz pomoć umjetne inteligencije. To dodatno pokazuje koliko se savremene dezinformacije oslanjaju na tehnološke alate koji ubrzavaju proizvodnju vizuelno uvjerljivog materijala. Kada su videozapisi i slike dovoljno uvjerljivi na prvi pogled, publika često ne preispituje njihovo porijeklo. U takvom okruženju, razlika između autentičnog sadržaja i manipulisane propagande postaje sve teže uočljiva, što propagandistima otvara dodatni prostor za djelovanje.
Jedan od najzabrinjavajućih elemenata cijele kampanje jeste činjenica da je među metama bila i Kate Middleton. Njen lik korišten je u porukama koje su imale za cilj da diskredituju susrete s katarskim emirom i dodatno ojačaju negativni narativ o Kataru kao političkom akteru. Uključivanje poznatih javnih ličnosti u ovakve kampanje nije slučajno: one služe da sadržaj djeluje vjerodostojnije i da privuku pažnju publike koja inače možda ne bi kliknula na oglas. Na taj način propaganda ulazi u širi medijski prostor i koristi povjerenje u prepoznatljiva lica da bi širila sumnju i neprijateljstvo.
Šta zapravo znači broj od 154 miliona prikazivanja?
Ogroman broj prikazivanja često može ostaviti dojam da je riječ o još većem broju ljudi nego što je to zaista bio slučaj. Međutim, u digitalnom oglašavanju prikazivanje i pregled nisu isto što i jedinstveni korisnik. Jedna osoba je mogla vidjeti isti oglas više puta, na više uređaja ili na više platformi, pa se brojka tako brzo uvećava. Ipak, čak i uz to pojašnjenje, 154 miliona prikazivanja ukazuje na kampanju koja je imala značajan doseg i ozbiljnu logistiku. Takav domet nije slučajan, niti je moguće postići ga bez ozbiljnog ulaganja u oglašavanje, ciljanje i distribuciju sadržaja.
Posebno je važno razumjeti širi društveni kontekst u kojem ovakve poruke djeluju. U Britaniji, kao i u mnogim evropskim državama, migracije su već godinama tema žestokih političkih rasprava. Ekonomska nesigurnost, pritisak na javne usluge, pitanja integracije i sigurnosti često se koriste kao podloga za poruke koje traže jednostavne krivce za složene probleme. Kada se tome doda islamofobija, onda muslimani postaju laka meta za političku manipulaciju. Umjesto da se govori o realnim izazovima i odgovornosti institucija, pažnja se preusmjerava na čitave zajednice.
Tragovi koji vode prema Izraelu, ali ne i do konačnog nalogodavca
U svom istraživanju, Jones i Dsouza izdvojili su nekoliko tehničkih tragova koji ukazuju na to da je dio materijala mogao biti proizveden u Izraelu. Među njima su izraelska IP adresa korištena tokom uređivanja Wikipedije, kao i hebrejski nazivi i vremenski podaci pronađeni u videozapisima. Takvi detalji su važni jer pomažu u rekonstrukciji puta sadržaja i otkrivaju moguće centre proizvodnje. Ipak, istraživači su bili oprezni i naglasili da ti tragovi ne dokazuju ko je bio krajnji naručilac ili finansijer kampanje.
Drugim riječima, mogu se identificirati tehnički i organizacijski slojevi operacije, ali ne i njena potpuna komandna struktura. To je važna razlika, jer se u javnim debatama često prerano izvode zaključci. U ovom slučaju, nalazi ne znače da je izraelska vlada stajala iza kampanje. Takva tvrdnja bi zahtijevala daleko više dokaza, uključujući finansijske tokove, ugovore, komunikaciju i identitet onih koji su odobravali sadržaje. Ozbiljno novinarstvo i istraživački rad upravo zato insistiraju na jasnoj granici između onoga što je dokazano i onoga što je tek vjerovatno.
Prema izvještaju, platforma Meta je u jednom trenutku uklonila prvobitnu mrežu oglasa, ali se oglašavanje kasnije nastavilo pod drugim identitetima. To je još jedan pokazatelj kako moderacija sadržaja često kasni za onima koji proizvode dezinformacije. Čim jedna mreža bude zatvorena, druga može uskočiti i preuzeti isti sadržaj, samo s malo izmijenjenim nazivima računa, drugačijim domenama ili novim vizuelnim identitetom. Posrednici povezani s oglasnim računima tvrdili su da su ih prodali nepoznatim kupcima, što dodatno otežava utvrđivanje ko je zapravo vodio cijelu operaciju.
Zašto je ovaj slučaj važan za javni prostor u Evropi?
Ovakvi primjeri pokazuju da borba protiv dezinformacija više nije samo pitanje provjere činjenica, nego i pitanje zaštite demokratskog procesa. Kada se vjerske ili etničke zajednice prikazuju kao opasnost, posljedice nisu samo virtualne. Takve poruke mogu podstaći mržnju, povećati neprijateljstvo u lokalnim zajednicama i stvoriti političku klimu u kojoj se diskriminacija lakše normalizira. Zbog toga je važno da platforme budu odgovornije, ali i da regulatorna tijela, novinari i građani bolje razumiju kako digitalna propaganda funkcioniše.
Istovremeno, važno je izbjeći drugu zamku: da se zbog traga koji vodi prema određenoj zemlji ili grupi ljudi zaključi kako su svi članovi te zajednice odgovorni za kampanju. Tehnički tragovi nisu kolektivna presuda. Ako postoje indicije da su pojedinci ili određeni operateri u Izraelu bili uključeni u proizvodnju dijela sadržaja, to ne znači da se odgovornost može proširiti na čitavo izraelsko društvo, a još manje na Jevreje kao vjersku zajednicu. U ozbiljnoj analizi važno je razlikovati konkretne aktere od šire populacije i odbaciti svaku generalizaciju.
Na kraju, slučaj pokazuje koliko je savremeni informacijski prostor ranjiv na dobro finansirane i pažljivo ciljane kampanje. Jedan dio problema je u tehnologiji, drugi u slaboj kontroli oglasnih sistema, a treći u činjenici da sadržaj koji izaziva strah često brže putuje od sadržaja koji traži strpljenje i provjeru. Upravo zato je ključno insistirati na transparentnosti: ko plaća oglase, preko kojih posrednika, kojim kanalima se sadržaj širi i zašto su određene poruke prolazile kroz sistem kontrole. Bez odgovora na ta pitanja, javnost ostaje izložena manipulaciji koja podmuklo pretvara susjede u navodne neprijatelje.
Izvori: Marc Owen Jones i Sohan Dsouza, „Manufacturing the Great Replacement“, 29. oktobar 2026; The Nerve, 6. novembar 2026. Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
