Mirsada Šabić živi u naselju Hotonj, smještenom u općini Vogošća. Iako su joj djeca otišla na svoju stranu, oni povremeno dolaze i pomažu koliko mogu, a ona, kako kaže, većinom sve obavlja sama. U životu je prošla kroz mnoge teške trenutke, a najtragičniji je gubitak majke dok je bila još dijete. Nije joj bilo lako, ali se uspjela nositi sa svim životnim izazovima.
Naime, Mirsada je majku izgubila kada je imala samo devet godina, što je ostavilo dubok trag u njenom životu. Iako je odrasla s tri sestre, nije se lako nosila s tim gubicima. Nedavno je, nažalost, izgubila i svoju najstariju sestru, što joj je ponovno donijelo veliku tugu. S obzirom na to da je od malih nogu suočena s velikim gubicima, Mirsada često ističe kako je život prema njoj bio prilično nepopustljiv.
Mirsadinu životnu priču ne čine samo gubici, već i teški odnosi unutar obitelji. Iako je odrasla u strogom okruženju, gdje je njen otac bio tvrd i zahtjevan, u njenom životu su se zaredali još veći izazovi. Nakon toga, udala se, ali brak s mužem nije trajao. Mirsada naglašava da je muž otišao od nje prije 20 godina, a razlozi za to nisu bili baš jasni. “Kažu da je poludio, a ja ga nisam vidjela već dvije decenije”, kaže Mirsada, prisjećajući se tih teških trenutaka.
Danas, u svojoj kući u naselju Hotonj, Mirsada živi od penzije, koja joj, kako priznaje, ne pokriva sve troškove. Dugi su dani u kojima mora razmišljati o najosnovnijim potrebama. “Nisam platila vodu, bojim se da mi ne isključe, jer nemam dovoljno novca”, kaže ona. Financijska situacija joj je izrazito teška, a to je posebno otežano činjenicom da je bolesna. Zdravlje joj nije dopuštalo da nastavi sa radom, a povrijedila je i noge, što joj dodatno otežava svakodnevne aktivnosti.
Mirsada se prisjeća svojih radnih dana. “Cijeli život sam radila na Ginekologiji i Internoj, čistila sam bolničke hodnike, ali sada nisam u mogućnosti. Bolesna sam i ne mogu raditi”, objašnjava ona. Unatoč tome, nikada nije odustajala i uvijek je bila posvećena svom poslu. Sada, kada ne može obavljati te teške poslove, osjeća se iscrpljeno i nemoćno, ali je svjesna da je sama odgovorna za svoju situaciju.
Iako je svjesna svojih ograničenja, Mirsada nije odustala od onoga što voli raditi. S vremena na vrijeme uzima iglu i pleti. “Nekad pletem, ali prodaja ide slabo”, priznaje ona. Čarape koje plete koštaju samo osam maraka, što joj jedva pokriva osnovne potrebe. “Maslac možeš kupiti za taj novac, ali bolja je opcija da pletem nego da idem nekome dosađivati”, dodaje ona, ističući kako je ponosna na to što još uvijek može nešto raditi, iako nije mogla ostvariti veliku zaradu.
Iako njezina prodaja čarapa nije donijela značajnu zaradu, Mirsada je svjesna da je barem na neki način zadržala svoju neovisnost. Pletenje je postalo njezina terapija, način da se oslobodi misli i bavi nečim korisnim. Iako nije zarađivala dovoljno da bi poboljšala svoj životni standard, to joj je pružalo osjećaj postignuća i smisla. Mnogi ljudi u njenoj situaciji bi se predali, ali ona je pokazala snagu i volju za životom.
Na kraju, Mirsadina priča je priča o preživljavanju i izdržljivosti. Iako je prolazila kroz mnoge teške trenutke, ona nije dopustila da je život potpuno slomi. Umjesto toga, okrenula se sitnim, ali važnim stvarima koje su joj omogućile da preživi. I dalje je povezana s prošlim vremenima, prisjećajući se svega što je prošla, ali nikada ne gubi vjeru da će uspjeti izdržati, čak i u najtežim trenucima prenosi hayat
