U jeku političkih previranja i sve glasnijih javnih rasprava o pravdi, zakonima i odgovornosti, profesor Mirsad Hadžikadić oglasio se povodom najnovijeg razvoja događaja u slučaju Milorada Dodika, predsjednika entiteta Republika Srpska. Njegova objava pod naslovom „Sram nas bilo“ nije samo refleksija na odluku Suda BiH, već i duboka kritika dugogodišnjeg zanemarivanja interesa Bosne i Hercegovine od strane onih koji bi je trebali predstavljati i štititi.
Hadžikadićev komentar dolazi nakon što je Dodik, 4. jula 2025. godine, dao iskaz u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine u svojstvu osumnjičenog. Time je, formalno, ispunio jedan od uslova za ukidanje mjere pritvora koja mu je ranije određena. Sud BiH je, prema zakonskoj proceduri, odlučio da Dodik može da se brani sa slobode, ali uz određene restriktivne mjere, kao što su obavezno javljanje nadležnim institucijama i redovno preispitivanje mjera svaka dva mjeseca. Takođe je naglašeno da bi, u slučaju kršenja uslova, pritvor mogao biti ponovo aktiviran.
Međutim, za Hadžikadića, ova odluka nije samo pravna već i duboko politička i moralna stvar. U njegovoj objavi, Dodik je opisan kao neko ko je “pomilovan”, a ne kao pojedinac koji je odgovarao pred zakonom. On tvrdi da je država poklekla, da nije imala snage da provede pritvor, te da se na kraju dodvoravala osumnjičenom, koji je pojavljivanjem pred sudom „spasio obraz“ institucijama koje bi trebale da budu garant vladavine prava.
Hadžikadić ide još dalje, tvrdeći da je taj čin došao u trenutku kada Dodik “zabija noževe u leđa državi”, odnosno kada dodatno ugrožava njene temelje kroz političke i institucionalne poteze. Ističe se snažna poruka da država još formalno postoji, ali da je njen kapacitet da djeluje suštinski ozbiljno narušen. „Tetura, ali još stoji“, navodi Hadžikadić, aludirajući na to da je institucijama oduzeta snaga da se odupru političkim pritiscima.
U njegovoj objavi ključni akteri nisu samo politički lideri iz jednog entiteta, već i oni koji su godinama ćutke posmatrali ili čak aktivno učestvovali u eroziji državnih vrijednosti. Prema njegovim riječima, izdaja države nije akt pojedinaca, već rezultat višedecenijskog sistema koji se gradio na kompromisima na štetu zajedničkih interesa.
Posebno mjesto u njegovom komentaru zauzima i osvrt na obilježavanje 30 godina od genocida u Srebrenici. Hadžikadić tvrdi da se taj događaj, umjesto da bude iskreno sjećanje na žrtve, koristi kao sredstvo političke manipulacije i populističkog oglašavanja. U tom kontekstu kritikuje domaće političare koji, po njegovom mišljenju, „mašu zastavama dok sistematski urušavaju ono što bi ta zastava trebala da simbolizira“.
Hadžikadićeva poruka snažno rezonira sa osjećajem ogorčenosti velikog broja građana koji već dugo svjedoče nesrazmjeri između javnih poruka političara i njihovih stvarnih djela. On optužuje vladajuće strukture da piju krv državi koju bi trebali štititi, dok obični građani sve to posmatraju u tišini, bez otpora. Upravo ta pasivnost društva, prema njemu, jedan je od najvećih problema savremene Bosne i Hercegovine.
U njegovoj objavi možemo izdvojiti nekoliko ključnih poruka:
-
Institucije su kapitulirale pred političkom silom.
-
Pravda se selektivno primjenjuje, a zakoni se prilagođavaju moćnicima.
-
Sjećanje na ratne zločine se koristi za jeftine političke poene.
-
Građani su izgubili nadu i energiju za otpor.
-
Odgovornost za stanje u zemlji leži na cijelom političkom spektru.
Hadžikadić ne nudi olakšavajuće okolnosti nikome – njegova kritika je usmjerena jednako prema onima koji aktivno urušavaju sistem, kao i prema onima koji to nijemo posmatraju. On poziva na buđenje kolektivne savjesti, jer, kako navodi, „sram nas bilo“ ne znači samo osudu sistema, već i priznanje vlastite odgovornosti u tišini i nečinjenju.
Na kraju, njegov apel nosi jasnu poruku: ako se društvo i građani ne suoče sa realnošću, ako se ne zahtijeva istinska odgovornost i institucionalna čestitost, onda neće biti potrebe za vanjskim neprijateljima – sistem će propasti iznutra. I zato je njegova poruka, koliko god bila oštra, prije svega poziv na samopreispitivanje, hrabrost i kolektivno djelovanje za državu koju svi, barem deklarativno, žele sačuvati.
