Politička kriza i odgovornost: Slučaj “Viaduct”
U trenutku kada Bosna i Hercegovina ponovo postaje poprište političkih previranja, slučaj “Viaduct” iznosi na svjetlo dana ozbiljna pitanja o upravljanju državnim sredstvima i odgovornosti vlasti. Bivši predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS), Mirko Šarović, otvoreno je kritizirao aktuelne vlasti zbog načina na koji se odnose prema ovim pitanjima. Njegovi komentari, izneseni u emisiji “Dan uživo” na televiziji N1, otvaraju široku diskusiju o neodgovornosti koja je postala norma u mnogim aspektima političkog života u BiH. Ova situacija izaziva zabrinutost među građanima, koji se suočavaju sa posljedicama lošeg upravljanja i nebrige vlasti.
Šarović je istakao da je odluka da se iz dobiti Centralne banke BiH isplati dug slovenskoj firmi rezultat dugogodišnje neodgovornosti i lošeg upravljanja. Prema njegovim riječima, ovakvi slučajevi ne smiju prolaziti bez ozbiljne analize i odgovornosti. On je naglasio da je proces trebao biti okončan prije više od deset godina, ali su domaće vlasti godinama ignorisale problem, čime su dodatno pogoršale situaciju i dovele državu u poziciju da mora plaćati visoke odštete. Ova izjava podiže pitanje o tome koliko su vlasti zapravo odgovorne za svoje odluke i kakve posljedice snose za svoje postupke.
U ovom kontekstu, dodatni problemi nastaju jer Šarović smatra da odgovornost ne bi trebala ležati isključivo na državnom nivou za ugovore koje su pojedinci potpisali. Umjesto toga, teret bi trebao pasti na one koji su direktno uključeni u potpisivanje koncesionih ugovora. To otvara pitanje o transparentnosti i odgovornosti u procesu dodjele koncesija, koja često ostaje neistražena, pružajući prostor za zloupotrebe i financijske malverzacije. Naime, kada se ugovori dodjeljuju bez adekvatne provjere i nadzora, dolazi do situacija u kojima profitiraju samo pojedinci, dok država i njeni građani snose teret gubitaka. Ovaj obrazac ponašanja može potkopati temeljne principe vladavine prava.
Šarović je ukazao na potencijalne opasnosti koje proizlaze iz ovakvih situacija, upozoravajući da bi njihovo ignorisanje moglo postati presedan. Njegova analiza navodi na zaključak da se u posljednjih nekoliko decenija na sceni pojavljuju firme sa minimalnim kapitalom koje uspijevaju da dobiju koncesije, da bi potom, nakon raskida ugovora, podnosile arbitražne tužbe i ostvarivale ogromne novčane naknade. Ovakav obrazac, prema Šaroviću, predstavlja organizovanu pljačku državnih resursa, što dodatno destabilizuje ekonomiju i smanjuje povjerenje građana u institucije. Ova situacija postavlja pitanje kako zaštititi interese države i građana od takvih praksi, koje su često rezultat lošeg upravljanja i korupcije.
U drugom dijelu svog izlaganja, Šarović je osvrnuo na trenutnu opoziciju u Republici Srpskoj, naglašavajući da uprkos tome što rade dobar posao, postoji zabrinutost da bi trenutne tenzije mogle trajati sve do izbora 2026. godine. Takvo stanje bi moglo dovesti do potpunog političkog i institucionalnog kolapsa, što bi imalo dalekosežne posljedice po stabilnost regije. Šarović smatra da SNSD i Milorad Dodik predstavljaju prošlost i da bi ta činjenica trebala postati dio šire političke svijesti među građanima. Ovakva situacija stvara dodatni pritisak na opoziciju da pronađe efikasne načine za mobilizaciju birača i promjenu trenutnog stanja.
Ovaj slučaj ne predstavlja samo pravni problem, već i simptom dublje krize upravljanja javnim dobrima u Bosni i Hercegovini. U kontekstu ovog skandala, jasno je da je neophodno implementirati ključne promjene kako bi se izbjegle slične situacije u budućnosti. Preporučuje se uvođenje transparentnijih procedura dodjele koncesija, detaljne provjere firmi koje apliciraju za javne resurse te obavezna odgovornost potpisnika ugovora. Takođe, brža i efikasnija reakcija državnih institucija na eventualne tužbe može značajno doprinijeti prevenciji budućih gubitaka. Ovo su samo neki od koraka koji se mogu preduzeti kako bi se osiguralo da se slične situacije ne ponove.
Na kraju, Šarovićev istup jasno pokazuje da unutar političkog spektra postoje pojedinci spremni da se suprotstave neodgovornosti i pozovu na zakonitost. Iako se postavlja pitanje da li će takvi glasovi biti dovoljno jaki da pokrenu promjene, jasno je da građani više ne smiju plaćati cijenu neodgovornosti onih koji bi trebali da ih štite. U konačnici, slučaj “Viaduct” treba poslužiti kao prekretnica za redefiniranje političke kulture u BiH, gdje odgovornost postaje pravilo, a ne izuzetak. U tom smislu, važno je da se društvo aktivno uključi u proces promjena i zahtijeva odgovornost od onih koji donose odluke koje direktno utiču na njihove živote.
