Max Klein se jasno sjeća svog prvog Božića nakon što je prešao na islam. Imao je tada 17 godina i večerao je s obitelji u restoranu. Dok su na stolu gorjele svijeće, konobarica je posluživala razne vrste mesa, uključujući piletinu i svinjetinu, te povrće. Max je odlučio uzeti samo brokulu i krumpir, izbjegavajući meso jer mu islam zabranjuje konzumiranje svinjetine. Njegova baka, primijetivši njegov tanjur bez mesa, gurnula mu je tanjur sa svinjetinom i upitala: “Max, hoćeš li se vratiti u normalu?”
Nakon toga, Max i njegova baka više nikada nisu razgovarali o njegovoj privrženosti islamu. Ona nije postavljala pitanja, a on nije govorio o tome. Max se nije vratio onome što njegova baka smatra “normalnim”. Čak i nakon dvije i pol godine, njegova vjera u Allaha ostala je nepromijenjena.
Sada, sa 19 godina, Max živi u Lüchowu, gradiću u njemačkoj regiji Wendland. Kao povratnik na islam, poznat je lokalno i želi da ga i drugi prepoznaju kao muslimana. Kad god izlazi iz kuće, nosi kapu preko svoje kratko ošišane crvenkaste kose. Odlučio je ne skrivati svoju vjeru i spreman je o tome razgovarati, čak i s novinarima. Često koristi izraze poput “sreća” i “zadovoljstvo” kada govori o svojoj vjeri. Navodi kako je “kao musliman sretniji” i da “sve što se loše dogodilo nosi sa sobom i nešto dobro”.
Max voli pričati o ovoj strani svoje priče, često je uspoređujući s pričom o spasenju. Međutim, svaka priča ima dvije strane. On također govori o izgubljenim prijateljima i baki koja ga više ne smatra normalnim. Osjeća i kako ga izbjegavaju zbog njegove vjere. Ipak, kaže: “Kao musliman, izgubio sam mnogo, ali sam dobio još više.”
Sada se moli pet puta dnevno, svake večeri ide u džamiju i suzdržava se od alkohola i nečednog ponašanja. “Sada učim arapski”, kaže Max, ističući kako mu je život sada strukturiran pravilima koja mu donose sreću. “Molitve su trenuci kada sam stvarno sretan”, dodaje tiho.
U prošlosti je Max također bio sretan. Kaže da je imao lijepo djetinjstvo, učeći od ujaka kako čitati i naložiti vatru bez upaljača. Vozio je konje, pio pivo na seoskim feštama i sanjao o tome da postane policajac poput svog oca. Kao i drugi tinejdžeri u selu, pio je alkohol i pušio marihuanu, te imao prvu djevojku i prvi seks. “To je bila normalna mladost u Wendlandu”, prisjeća se Max.
Ipak, uvijek je osjećao prazninu, “crnu rupu”. Roditelji su ga usvojili kao bebu i kad su mu sa šest godina rekli za to, nije mogao razumjeti, ali osjećaj da nešto nedostaje ostao je. Sa 16 godina počeo je tražiti svoju biološku majku i pronašao je svoje sestre, što mu je dobro došlo.
Max objašnjava da je njegov put prema islamu počeo u rujnu 2015. kada je počeo pomagati u skloništu za izbjeglice. Navečer bi sjedio s izbjeglicama, pio čaj i razgovarao o njihovim iskustvima, čežnji za domom, obitelji i vjeri. Jedna učiteljica engleskog iz Libanona ga je pitala: “Kako to da ne vjeruješ u Boga?” To pitanje ga je nagnalo da razmisli o svojoj vjeri.
Jednog jutra u proljeće 2016., odlučio je postati musliman. Guglajući kako se preobratiti na islam, biciklom je otišao do lokalne džamije, predstavio se imamu i izrazio želju da postane musliman, već odabravši ime Yafer.
Njegova majka je bila šokirana i ljuta kad je saznala putem Facebooka. Max priznaje da je trebao ranije razgovarati s njom. Nakon razvoda roditelja, Max i njegova majka živjeli su sami u stanu, a nakon te večeri, svađe su postale češće. Njegova majka je tjednima kuhala samo svinjetinu kao protest protiv njegove odluke.
Maxovi prijatelji su, iako su ga isprva podržavali, postupno prestali viđati ga. Max se moli za njih, kao i za svog oca i baku, ističući da Bog želi dobro za sve ljude. Iako se neki boje da bi mogao postati radikaliziran, Max naglašava da bi prijavio svakoga tko bi se radikalizirao.
Max sada živi strogo prema islamskim pravilima, posti i moli se svaki dan, i dalje vjerujući da je Lüchow-Dannenberg sretno mjesto za njega zbog svoje otvorenosti i tolerancije. Premda se suočava s predrasudama, njegova majka sada bolje razumije njegovu vjeru i osjeća se smirenije znajući da se muslimanska zajednica brine za njega. Nakon dvije i pol godine, Max ne može zamisliti život bez svoje vjere, džamije i zajednice koja mu je postala kao obitelj.
