Majka Mejra Đogaz: Osmijeh pod sjenkom genocida, srce koje hodi svetim putevima
U Bosni i Hercegovini, pred odlazak na hadždž, tradicionalno se organizira ikrar dova – svečana molitva za buduće hadžije. To su trenuci kada se vjernik raduje što će uskoro kročiti na tlo gdje je hodio Poslanik, a.s., gdje je rođena prva svjetlost islama, gdje su dove najbliže prijemu kod Gospodara svih svjetova. No, ponekad ta radost biva isprepletena dubokom tugom.
Jedna od ovogodišnjih hadžinica je Mejra Đogaz iz Srebrenice, žena čije ime u sebi nosi čitav roman tuge, snage i vjere. U genocidu koji je počinjen nad Bošnjacima Srebrenice 1995. godine, Mejra je izgubila sve što jedno majčinsko srce može izgubiti – tri sina: Zuhdiju, Mubiba i Omera, te muža Mustafu. Četiri života, četiri oslonca njenog postojanja, srušeni su u vihoru zla koje je potreslo svijet.
Danas, dok se priprema za hadž, Mejra nosi osmijeh. Nije to osmijeh bezbrižnosti, već osmijeh ispod kojeg titra vječna sjena tuge. Njena radost što ide u Mekku nije potpuna. Ona je, kao i ona sama, ranjena, ali i dostojanstvena.
Ahmed ef. Hrustanović, imam koji je prisustvovao ikrar dovi, na svom Facebook profilu posvetio je Mejri riječi koje su ganule hiljade ljudi. Opisao je trenutke kada je ona tražila da se, prije ikrar dove, prouči Jasin za duše njenih sinova i muža. Nije to bio uobičajen zahtjev, ali je bio duboko ljudski, majčinski, bošnjački. To nije bila formalnost, već čin vjere, sjećanja i nade. I Jasin je učen. I suze su tiho klizile niz obraze prisutnih.
Na poljima gdje se dogodio genocid, ljudi se drugačije raduju. Nema tu glasnih veselja, jer nijedna radost nije potpuna. Smijeh se ne odvaja od suze. Osmijeh se ne odvaja od sjene onih koji nedostaju. Jer u svakoj sreći, podsjetnik na gubitak sjedi kao nenametljivi gost.
Ali vjera ostaje. I baš ta vjera nosi ljude poput Mejre Đogaz. Vjera da smrt nije kraj. Vjera da će doći dan kada će ponovo zagrliti svoje sinove. Vjera da Allah vidi svaku neisplakanu suzu, da zna svaku neizgovorenu bol, i da svakoj majci poput Mejre priprema posebnu nagradu.
Majke Srebrenice ne traže ništa. One ne viču, ne traže sažaljenje. One stoje uspravno, ranjene ali nepokolebane. Njihov bol ne umanjuje njihovu vjeru. One ne zaboravljaju, ali praštaju. I kada jedna takva majka, koja je u srcu ponijela četiri groba, krene ka Mekki, to nije samo njeno putovanje. To je poruka.
Poruka da zlo nije pobijedilo. Poruka da nada još živi. Poruka da, uprkos svemu, Bošnjakinja, majka, hadžinica, hoda stazom Poslanika, s ponosom, s vjerom i s dovom.
Neka hadž naše majke Mejre bude kabul. Neka njena dova otvori nebesa. Neka je svaka njena suza zalog oprosta i nagrade. I neka nikada ne zaboravimo: narod koji ima ovakve majke nikada neće nestati prenosi hayat
