Biblioteka u Pljevljima i polemika oko knjiga o Karadžiću i Mladiću
Odluka Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“ iz Pljevalja da u svoj fond uvrsti knjige posvećene Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću izazvala je novu javnu raspravu u Crnoj Gori, ali i šire u regionu. Riječ je o naslovima koji se bave jednom od najosjetljivijih tema savremene historije Balkana, posebno zato što su Karadžić i Mladić pravosnažno osuđeni za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge ratne zločine. Kada javna ustanova kao što je biblioteka predstavi takve publikacije bez dodatnog objašnjenja, otvara se pitanje ne samo slobode čitanja, već i odgovornosti prema istorijskim činjenicama i javnom pamćenju.
Prema pisanju crnogorskih Vijesti, biblioteka je nove naslove predstavila i na svom Instagram profilu, što je dodatno pojačalo interesovanje javnosti. Među knjigama koje su nabavljene nalaze se „Ni svetac ni zločinac“, „General Mladić i Vojska Republike Srpske“ te „Radovan – kako je izbio rat“. Već sam izbor tih djela pokazuje da se radi o literaturi koja ne pripada samo oblasti beletristike ili općeg obrazovanja, nego ulazi u prostor politički i historiografski osjetljivih interpretacija rata devedesetih. Upravo zbog toga mnogi smatraju da je način predstavljanja ovih knjiga jednako važan kao i sama činjenica da su uvrštene u biblioteku.
Novinar Vijesti zatražio je od direktorice biblioteke Bojane Đačić objašnjenje ko je donio odluku o nabavci ovih naslova i kojim kriterijima se institucija rukovodila. Međutim, umjesto preciznog odgovora, uslijedila je objava biblioteke s društvenih mreža u kojoj se navodi da se knjižni fond dopunjava prema prijedlozima korisnika i čitalaca. Takvo obrazloženje, iako formalno legitimno, nije u potpunosti rasvijetlilo ključnu dilemu: da li je riječ o običnoj knjižničnoj akviziciji ili o svjesnom izboru koji ima i simboličku poruku u javnom prostoru.
Sloboda pristupa knjigama i granice javne odgovornosti
Biblioteka po svojoj prirodi ne bi smjela biti mjesto ideološke isključivosti. U njenim policama mogu i trebaju stajati različite knjige, uključujući i one s kojima se čitaoci ne slažu. Upravo je pluralizam mišljenja jedna od temeljnih vrijednosti javnih biblioteka. Međutim, problem nastaje kada se djelo o osobi osuđenoj za najteže zločine predstavlja bez jasnog konteksta, bez napomene o presudama i bez kritičkog okvira koji bi čitaocu pomogao da razumije šta ta literatura predstavlja. Drugim riječima, nije isto omogućiti pristup knjizi i promovisati određeni narativ kao društveno neutralan.
U savremenom bibliotekarstvu sve je važniji princip informacione pismenosti, prema kojem javne ustanove ne samo da čuvaju i posuđuju knjige, nego i pomažu korisnicima da ih čitaju u širem društvenom i historijskom okviru. To je posebno važno kada se radi o temama vezanim za rat, zločine, propagandu i revizionizam. Ako biblioteka uvrsti knjige koje nude selektivan ili apologetski pogled na presuđene zločince, onda bi trebalo jasno naglasiti da takvi naslovi ne predstavljaju službenu istinu, već jedan od mogućih pogleda koji mora biti suočen s činjenicama, dokazima i sudskim presudama.
Upravo tu leži suština polemike: nije sporno da knjižnice mogu čuvati i kontroverzne publikacije, ali je sporno kada institucija koja se finansira javnim novcem ne objasni zašto je određeno djelo važno za njen fond i na koji način će biti predstavljeno korisnicima. Javna ustanova ima posebnu obavezu da ne doprinosi normalizaciji poruka koje mogu relativizirati zločine ili preusmjeriti pažnju sa sudski utvrđenih činjenica. Zato se od biblioteka ne očekuje cenzura, nego profesionalna odgovornost i jasna urednička politika nabavke.
Zašto su Karadžić i Mladić i dalje tema javnog spora
Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu obične historijske ličnosti čija biografija izaziva akademske debate bez posljedica. Njihova imena su neraskidivo vezana za rat u Bosni i Hercegovini, opsadu Sarajeva, masovna stradanja civila i genocid u Srebrenici. Međunarodni sudovi su, nakon dugogodišnjih procesa i obilja dokaza, donijeli pravosnažne presude kojima je utvrđena njihova krivična odgovornost. Zbog toga svaka publikacija koja ih prikazuje kroz apologetsku ili uljepšanu prizmu ulazi u osjetljiv prostor između istraživanja, interpretacije i potencijalnog negiranja historijskih činjenica.
U društvima koja su prošla kroz rat, pitanje sjećanja nikada nije samo akademsko. Ono utiče na obrazovanje, međunacionalne odnose, javni govor i političku kulturu. Knjige o ratnim vođama mogu imati historiografski značaj ako su zasnovane na izvorima, dokumentima i kritičkoj analizi. No, kada takva literatura zanemaruje presude i žrtve, tada se otvara prostor za selektivno pamćenje. Zato je važno da javne institucije ne budu samo skladišta knjiga, nego i čuvari profesionalnog standarda koji razlikuje istraživanje od propagande.
U ovom slučaju nije presudno samo šta je nabavljeno, nego i kako je predstavljeno javnosti. Objavljivanje na društvenim mrežama, bez dodatnog obrazloženja, može ostaviti utisak da biblioteka bez rezerve staje iza određenog pogleda na prošlost. To je naročito osjetljivo u multietničkim sredinama i u regiji u kojoj su rane rata i dalje duboke. Javna ustanova bi stoga morala pažljivo odmjeriti ton, način promocije i eventualni edukativni okvir za ovakve naslove.
Transparentnost nabavke kao javni interes
Biblioteke raspolažu sredstvima koja potiču iz javnih izvora, zbog čega građani imaju pravo znati na osnovu kojih kriterija se bira knjižni fond. U idealnom slučaju, nabavka novih naslova trebala bi biti vođena stručnim procjenama, potrebama lokalne zajednice, obrazovnim interesom i kulturnom vrijednošću djela. Kada je riječ o osjetljivim naslovima, dodatna transparentnost je još važnija. To podrazumijeva javno pojašnjenje zašto je određena knjiga nabavljena, kojoj grupi korisnika je namijenjena i da li je planirano njeno stručno predstavljanje.
Takav pristup ne bi značio zabranu bilo kojeg djela, već stvaranje ambijenta u kojem čitaoci imaju pristup različitim izvorima, uključujući sudske presude, dokumentarne radove, historiografske studije i analize koje se zasnivaju na dokazima. U tom smislu, biblioteka može biti mjesto suočavanja s prošlošću, a ne njeno uljepšavanje. Ako se u fondu nalaze knjige koje nude jednu interpretaciju događaja, onda je korisno da postoje i djela koja donose drugu perspektivu, kao i referentni materijali koji čitaocu omogućavaju da sam formira informisan stav.
Rasprava koja se otvorila u Pljevljima pokazuje koliko su javne ustanove važne u oblikovanju kolektivnog sjećanja. Biblioteka nije samo prostor tišine i posudbe knjiga, nego i institucija koja utiče na to kako društvo razumije prošlost. Upravo zato se od nje očekuje profesionalna osjetljivost, naročito kada su u pitanju teme vezane za ratne zločine i njihove počinioce. U vremenu kada se historija često koristi kao sredstvo političkog nadmetanja, svaka javna riječ i svaki izbor knjige nose dodatnu težinu.
Na kraju, ova polemika podsjeća da sloboda čitanja nije isto što i odsustvo odgovornosti. Knjige treba da budu dostupne, ali javna institucija mora jasno znati kako ih predstavlja i kakvu poruku time šalje. Kada su u pitanju osobe pravosnažno osuđene za genocid i druge zločine, tada se od biblioteke ne traži da sudi umjesto suda, nego da poštuje činjenice i osigura kontekst. Samo tako knjižni fond može služiti obrazovanju, kritičkom mišljenju i javnom interesu, a ne produbljivanju podjela.
