Ružica je bila žena u najboljim godinama – tridesetpetogodišnjakinja, majka dvoje male djece, supruga i kćerka. Njen život bio je neprekidna trka između obaveza koje su se nizale jedna za drugom. Od ranog jutra do kasne noći, trudila se da uskladi sve zadatke koji su dolazili s ulogom roditelja, supruge i domaćice.
Nikada se nije žalila. Znala je da je porodica nešto što se voli, a ne mjeri prema težini obaveza koje nosi sa sobom. Ipak, kada je njen otac doživio nesreću i slomio kuk, sve se preokrenulo. Postao je nepokretan i zavisan od tuđe njege, a Ružica je preuzela njegovu brigu na sebe.
Punih dvije godine posvetila je očevom oporavku. Budila se noću da mu doda vodu, premještala ga kako ne bi dobio rane, kupala ga, hranila i bila mu i kćerka i medicinska sestra u isto vrijeme. Sve to dok su njena djeca tražila njenu pažnju, kuća zahtijevala održavanje, a njen muž, iako pun podrške, nije mogao preuzeti sve na sebe.
Neočekivan savjet i teška odluka
Jednog dana, dobila je poruku od svoje kume:
„Ružice, iskreno ti kažem, pošalji tatu u dom. Nećeš moći dugo da izdržiš taj tempo.“
Isprva je odbacila tu mogućnost. Pomisao da svog oca, čovjeka koji ju je odgajao s toliko ljubavi, smjesti u dom za starije bila je preteška. No, kako su dani prolazili, iscrpljenost ju je sustizala. Postalo je jasno da ne može nastaviti ovim tempom bez posljedica po svoje zdravlje i porodicu. Nakon duge unutrašnje borbe, donijela je odluku – njen otac će otići u dom.
Prvog dana, nakon što ga je odvezla, vratila se kući po njegove stvari. Nije mogla prisustvovati tom pakovanju i raspakivanju. Uvjeravala se da je to najbolje rješenje – za njega i za nju.
Pismo koje je promijenilo sve
Nekoliko dana kasnije, stiglo je pismo. Drhtavim rukopisom, njen otac joj je napisao:
„Kćeri moja, od tri kilograma sam te podizao, a meni sad, kad je najteže, ti me poslala među ove nepoznate ljude i pustila na milost i nemilost.“
Njegove riječi pogodile su je poput udara groma. Grlo joj se steglo, a suze su nezaustavljivo tekle niz lice. Da li je zaista učinila nešto pogrešno? Da li ga je napustila u trenutku kada mu je bila najpotrebnija?
Dani su prolazili, a osjećaj griže savjesti nije jenjavao. Počela je preispitivati svoju odluku. Sjećanja su joj navirala – tata koji joj pomaže da vozi bicikl, pravi joj lutkice od plastičnih flaša jer nisu imali novca za skupe igračke. Srce joj se slamalo na pomisao da je sada među strancima.
Odlučila je posjetiti ga. Kada je stigla, zatekla je svog oca pomalo izgubljenog i tužnog. Nije se još privikao na novu sredinu. Otišla je kući još nesigurnija – da li ga je povrijedila više nego što je mogla podnijeti?
Neočekivana promjena
Nakon nekog vremena, ponovo je došla u posjetu. Ono što je vidjela slomilo joj je srce, ali ga i iscijelilo.
Njen otac se smijao.
Sjedio je za stolom s jednim starijim čovjekom, razgovarali su i rukama gestikulirali. Čak ga je i potapšao po ramenu, kao da su stari prijatelji. Više nije izgledao kao čovjek prepušten samoći.
Medicinska sestra koja je brinula o njemu prišla joj je i tiho rekla:
„U početku mu je bilo teško, ali sada se uklopio. Ima društvo, ima pažnju. “
Gledala je svog oca, pomalo krivog u stolici, ali sa osmijehom koji dugo nije vidjela. Srce joj se stezalo na pomisao o onim prvim, bolnim danima i pismu koje ju je ranilo do srži. No, sada je shvatila nešto važno prenosi pressmediabih
