Imam 45 godina, udana sam i majka dvoje djece – sina i kćeri. Živimo u jednom gradu u Republici Srpskoj, gdje je rijetkost vidjeti pokrivene žene. Naša porodica nije klanjala niti poznavala osnove islama, osim edeba kojeg su nam prenijele starije generacije. Sin mi je bio muzičar, a kćerka je studirala. Muž i ja smo radili kako bismo pokrili osnovne potrebe i kćerkin fakultet. Materijalno nismo bili bogati, ali smo uvijek imali dovoljno, elhamdulillah. U našoj kući smo uvijek držali Kur’an, ali ga nikada nismo otvarali. Tokom rata smo bili protjerani u Federaciju, no nekako smo uspjeli vratiti naš Kur’an, koji smo i dalje čuvali, ali ne čitali. Prolazili smo kroz razne nedaće, ali Allah nas je sačuvao svojom dobrotom i milošću. Sve se promijenilo u januaru ove godine, elhamdulillah, na bolje.
Promjena je započela sa mojim sinom. Jednog dana mi je rekao da osjeća kako nešto nije u redu i da ga nešto nagovara na samoubistvo, subhanallah. Počeo je nas pozivati na namaz, govoreći: „Moramo početi klanjati da se spasimo.“ Bili smo šokirani njegovim riječima, subhanallah. Nisam znala kuda da idem i kako da mu pomognem. Plakala sam i molila dragog Boga da nas uputi na pravo mjesto. Allahovom odredbom, došli smo do Arifa Oruča, učača rukije. Allah ga nagradio i njega i njegovu porodicu. Elhamdulillah, sve je prošlo dobro. Sin je bio kao preporođen. Allah nam je preko Arifa spasio dijete.
Sutradan smo svi počeli klanjati. Nismo bili pripremljeni niti smo znali kako, pa smo svako sebi napisali na papir šta i kako treba raditi. Sin je odmah razbio svoje instrumente, očistili smo kuću od slika i figura, otvorili smo Kur’an i počeli čitati, svako po malo jer smo imali samo jedan primjerak. Kćerka je prva odlučila pokriti se, što nas je sve obradovalo, ali ja sam se dvoumila zbog straha od gubitka posla, a muž sam ne bi mogao izdržavati porodicu.
Međutim, kada je došao ramazan, odlučila sam se pokriti. Razmišljala sam dugo, ali sam shvatila da je Allah uvijek bio uz nas i sačuvao nas od mnogih nesreća. Hidžabom nas želi sačuvati od vatre. Allah nam je dao namaz da se čuvamo i približimo Njemu, zahvaljujući Mu. Stavljajući maramu, rekla sam sebi: „Šta god da bude, Allah je sa mnom.“ Od strane porodice smo dobili standardne reakcije – zašto, otkud to, šta će vam to – ali smatram da je to normalno jer smo jedine pokrivene. Polako se navikavaju. Zanimljivo, nemuslimani su nas čestitali, što me iznenadilo.
Problem je bila garderoba, ali hvala Allahu, dobili smo pomoć. Naše sestre iz „Oaze“ u Tuzli su nam poslale predivne haljine, marame i knjige za mene i moju kćerku. Allah nagradio sve koji su na bilo koji način učestvovali u našoj sreći. Molim Allaha da nas učvrsti u vjeri i da ustrajemo do kraja. Ovo je najljepše što imam – vjera i namaz. Žao mi je što nismo ranije krenuli ovim putem, ali Allah najbolje zna.
