Nurija Mulić je živio u selu Mahala u opštini Rogatica i bio je poznat kao skroman i pobožan čovjek. Iako nije imao vlastitu kuću ili stan, njegova najveća životna ambicija bila je izgradnja džamije u rodnom selu. Skupljao je novac prodajući novine i tespih ispred Begove džamije, svakodnevno se trudeći da skupi dovoljno sredstava kako bi ostvario svoj san. Uprkos velikim teškoćama i preprekama od strane rogaticke uprave, 1987. godine uspio je izgraditi džamiju, simbol njegove predanosti i vjere.
Na početku rata, 1992. godine, Nurija je bio prisiljen napustiti svoje selo i skloniti se u Goražde, gdje je smješten u kolektivni centar. U izbjeglištvu je bio povučen i malo je govorio, ali jedno je stalno ponavljao: “Srušili su moju džamiju.” Ljudi koji su ga poznavali pamte ga kao zdravog čovjeka, ali bol zbog gubitka džamije nije mogao podnijeti. Te iste godine preminuo je od infarkta, nesposoban da se pomiri s činjenicom da njegove džamije više nema.
Džamija koju je Nurija izgradio u Mahali bila je uništena 1992. godine, ali se njena obnova započela 2011. godine uz pomoć dobrih ljudi i donacija. Nurijina priča ostaje primjer velike vjere i nesebične žrtve, a džamija koju je sagradio nastavila je živjeti kao simbol njegovog naslijeđa.
haberhana
