Gubitak roditelja ostavlja prazninu koju niÅ”ta ne može u potpunosti popuniti. š Bez obzira na godine, bez obzira na to koliko smo jaki ili samostalni, njihova odsutnost nas pogaÄa na poseban naÄin. ViÅ”e nema onog osjeÄaja sigurnosti, topline njihovih zagrljaja, nježnih rijeÄi ohrabrenja koje su nas vodile kroz život.
Kada roditelji odu, prestajemo biti djeca ā barem u onom bezbrižnom smislu u kojem smo se uvijek mogli osloniti na njih. Iako gradimo vlastite porodice, njihovo mjesto u naÅ”im srcima ostaje trajno, neizbrisivo. Ponekad se uhvatimo kako tražimo njihov savjet, oÄekujemo njihov glas, želimo se sakriti u njihovu ljubav… ali te opcije viÅ”e nema.
U svakome od nas ostaje ono unutraÅ”nje dijete koje i dalje žudi za roditeljskom zaÅ”titom. Oni su bili naÅ” oslonac, naÅ” dom, naÅ”a sigurna luka. Bez njih, život se osjeÄa drugaÄije ā ozbiljnije, surovije. Ali njihova ljubav, iako ih viÅ”e nema fiziÄki, ostaje zauvijek u naÅ”im srcima, u sjeÄanjima, u onome Å”to su nas nauÄili. š
