U Nevesinju, na komemoraciji Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, naciljao je pažnju javnosti snažnim i pronicljivim izjavama koje su uzburkale političke vode Bosne i Hercegovine. Tokom ovog događaja, Dodik je ukazao na svoju ključnu tezu: istorijski cilj srpskog naroda je ujedinjenje Republike Srpske i Srbije. Ovaj cilj je izgovoren bez okolišanja i postavljen kao strateški imperativ za budućnost, postavivši pitanje: Zašto mi to ne smijemo otvoreno reći?
Od samog početka nije skrivao frustraciju zbog, kako je naveo, različitih standarda u javnom prostoru – dok drugi narodi slobodno ostvaruju nacionalne ciljeve, Srbi nemaju tu mogućnost. Na taj način, naglasio je potrebu da srpska politička elita postane odlučna i jasno artikuliše svoje državne i nacionalne želje.
U daljem dijelu obrata, Dodik je uputio ozbiljnu kritiku onima koji se ne slažu s njegovim porukama, nazivajući ih izdajnicima i neznalicama. Prema njegovim riječima, borba za status Republike Srpske mora biti dosljedna, ujedinjena i čvrsta, a politička elita je pozvana da otvori platformu sa Srbijom, a ne sa Bošnjacima i Hrvatskom, istakavši kako to predstavlja temelj budućeg pravca RS-a.
Centralna tvrdnja njegovog govora bila je da Srbi danas egzistiraju u okviru dvije države – Republike Srpske i Srbije – a ne u okviru Bosne i Hercegovine. Rekao je kako “što više boravimo u BiH, više ćemo gubiti identitet”, stavljajući pitanje očuvanja srpskih nacionalnih značajki ispred institucionalne pripadnosti. Pojačao je ovu poruku porukom o potrebi da RS ostvari svoj status preko neprekidne borbe, jer Sarajevo, prema njemu, konstantno pokušava “oteti” prava srpskog naroda:
„Zašto oni iz Sarajeva žele da mi živimo sa njima, ako svakodnevno nešto hoće nam otmu?“
Dodik se potom osvrnuo na ideju da RS treba pripadati svakom svom građaninu, kao institucija bazirana na tri temeljna principa:
-
Sloboda – pravo da se slobodno izraze i odrede u skladu sa vlastitim identitetom.
-
Nezavisnost – samostalno vođenje unutrašnjih i vanjskih poslova.
-
Pravo na sopstveni život – s mogućnošću nezavisnog odlučivanja bez uplitanja drugih.
Tako je jasno naznčio da se radi o aspiraciji za punom suverenosti i političkoj samostalnosti.
Međutim, da bi ublažio potencijalno ekstremistički naboj, rekao je:
„Ne želimo zlo drugima, ni Bošnjacima ni Hrvatima, čak i onda kada pokazuju izljeve mržnje prema nama.”
Ova izjava, iako napisana u tonu kompromisa, u kontekstu cijelog govora djeluje kao balansiranje – pokušaj da se predstavi smirena, ali ipak odlučna politika, dok dominira težak nacionalistički skrip.
Govoreći o dugoročnim političkim implikacijama, može se sagledati nekoliko ključnih poruka:
-
Politička redefinicija: RS se ne doživljava kao entitet unutar BiH, nego kao država s ciljem ujedinjenja sa Srbijom.
-
Identitetska politika: Naglašavanje očuvanja srpskog identiteta kao ključa strateške borbe.
-
Konfrontacija s centralnim vlastima: Smanjenje značaja institucija BiH u korist politike sa Srbijom.
-
Retorika kompromisa: Iako naglašava spremnost za mir, ostaje duboko u nacionalističkom tonu.
Dodikov govor nije samo političko obraćanje – to je najava strategije kojom RS namjerava da redefiniše svoj status i nastavak odnosa sa BiH i Srbijom. Ujedinjenje RS i Srbije nije više tabu, nego nacionalni cilj, što otvara novi spektar političkih i društvenih tenzija.
Iako se Dodik apelom na mirnu koegzistenciju trudi izbjegavati otvoreni konflikt, njegova poruka ipak označava promjenu kursa – nezadovoljstvo postojećim državnim okvirom i ambicija za relaps entitetske politike. Ovaj govor pokreće jasnu debatu – može li se BiH, kakvu danas znamo, dugoročno očuvati kao federacija, ili će se RS, poput političke sile, usmjeriti ka partnerstvu sa Srbijom i eventualnom političkom distanci od Sarajeva?
Na kraju, Dodikovo obraćanje u Nevesinju djeluje kao govorni predznak: on ne samo da crta novu nacionalnu viziju, nego instinktivno testira kako će na to reagovati domaće i međunarodne zajednice. Dok se jedni pozivaju na evropske vrijednosti i multietnički dijalog, Dodik otvoreno gradi platformu – sa Srbijom, za Srbe, u kontekstu prema kojem bi, prema njegovom viđenju, BiH izgubila na značenju, a RS ojačala svoj identitet i poziciju.
