“Bilo je rano jutro, tek što je svitanje započelo. Krenuli smo prema našim kućama, no fijuk metaka odjekivao je u zraku, a stariji su šaptom govorili da granate udaraju u drveće iza nas. Vidio sam kako granate padaju oko sela, no kuće su izbjegle udarce. Ipak, od straha smo se svi sklonili u jednu garažu, koja nam je postala utočište. Ne znam koliko nas je bilo tamo, ali bilo nas je mnogo, gužva je bila neizbježna. Granatiranje je prestalo, no uskoro su se ispred nas zaustavila vozila. Iz njih su izašla dva čovjeka, civila, i rekla su nam da izađemo iz garaže te da nam ništa neće biti. Izašli smo na put, no ubrzo su nas opkolili vojnici, naređujući nam da dignemo ruke i krenemo prema trgovini Šefika Medanovića. Zatim su nas sve poslali preko puta, u dvorište kuće Abida Osmanovića”, prisjeća se Nevres Mešić.
“Stisnuli su nas u dvorištu, bilo nas je mnogo. Podsjećalo me na scene iz partizanskih filmova, kada Nijemci zarobljavaju i postrojavaju za pogubljenje. Naređeno nam je da se ne okrećemo, no ja sam se često okretao, znatiželjan. Nikada prije nisam vidio pravu pušku. Znao sam kako izgleda lovačka puška, no ovo je bilo nešto novo, što je probudilo moju znatiželju usprkos strahu. ‘Jeb’o vas Alija, vidjet ćemo hoće li vas on spasiti!’, urlali su. Iz šume su dopirali pucnjevi, a vojnici se nisu pomaknuli odjekujući ih. Vidio sam snajperista kako puca, ali umjesto u neprijatelja, ciljao je krov kuće Ferida Medanovića. Neprestano su govorili da su to ‘Zelene beretke’ i da će ih sve pobiti ako ne izađu iz šume. Čuo sam i ženski glas na razglasu koji je ponavljao njihove naredbe, tražeći da ‘Zelene beretke’ izađu, a vojnik je prijetio da će ubiti i dijete koje je ta žena držala u naručju ako se to ne dogodi”, dodaje Nevres.
“Iza mojih leđa odjekivala je galama premlaćivanja. Ti zvukovi su tako užasni da mi se srce i danas stegne kad se prisjetim. Bili su to bolni uzdasi i jecaji. Kroz maglu se sjećam kako su premlaćivali mog brata Isaka. Ne vidim kada su ga izvodili, ali čujem udarce i njegove bolne jauke. Sjećam se kada su prestali tući. Odveli su ga nekoliko koraka dalje, a onda su se začuli pucnji i netko je rekao: ‘Neka mu je laka zemlja!’ Ne mogu se sjetiti da sam vidio kada je moj brat pao, ali u tom trenutku znao sam da je mrtav. Bio sam siguran u to, ali nisam to nikome priznao, pa ni mojoj majci u narednim danima, iako je uvijek tvrdila da je on mrtav. Pokušavao sam je tješiti da nije.
Samo su pucnji odjekivali, vidio sam ponekog vojnika s uperenom puškom, ali ne mogu shvatiti zašto nisam počeo bježati. Onda sam vidio kako Enisa Jusić pada pored mene, vidim krv na njenoj glavi. Još jedna žena je pala pored nje. Čuo sam kako Ramiza Jusić jauče i pada. Tada sam vidio ljude kako počinju bježati, pa sam i ja počeo bježati. Iza nas su nastavili pucati, sklonili smo se iza prve nedovršene kuće koju smo naišli. Čuo sam pucnjeve, vidio kako crijep pada. Ljudi su bježali, čuli su se jecaji, panika… Onda je odjednom pucnjava utihnula. Nastavili smo bježati. Sjećam se da sam većinu vremena proveo s Bejhom Medanović, njenim sinom Velidom i kćerkom Velidom. Ona nas je vodila kroz šumu, rekla nam je da idemo polako, da ne lomimo grane, kako nas Srbi ne bi čuli kad prolazimo pokraj njihovih kuća”, ispričao je Nevres.
JASMIN GROŠIĆ, STAV, 2018
