U jeku sve dublje institucionalne i političke krize u Bosni i Hercegovini, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik još jednom je privukao pažnju javnosti svojim višesatnim obraćanjem u Narodnoj skupštini RS-a. U govoru koji je trajao mnogo duže nego što je to uobičajeno, Dodik je ponudio međunarodnoj zajednici prirodna bogatstva Republike Srpske – uključujući rezerve litijuma i drugih minerala – kao zalog za političku slobodu entiteta.
Ovaj njegov istup, koji je bio ispunjen i optužbama i ponudama, pokrenuo je val komentara i reakcija. Retorički balans između sukoba i saradnje bio je očigledan. Dok s jedne strane kritikuje međunarodne partnere i visokog predstavnika Christiana Schmidta, s druge strane otvoreno poziva strane sile na saradnju.
Dodik je posebno istakao da je Republika Srpska spremna na partnerstva u oblasti eksploatacije minerala sa:
-
Mađarskom
-
Sjedinjenim Američkim Državama
-
Srbijom
-
Rusijom
-
Evropskom unijom
-
Kinom
Nije krio da ovim gestom pokušava formulisati ponudu koja bi, u zamjenu za pristup resursima, obezbijedila političko priznanje suvereniteta i samostalnosti Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. Prema njegovim riječima, “spremni smo ponuditi vrijednost, transparentnost i saradnju zasnovanu na suverenitetu – a ne na korupciji i otimačini.” Ključ njegovog prijedloga leži u zahtjevu da međunarodna zajednica garantuje poštivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma na način koji tumači upravo njegova administracija.
U nastavku govora, Dodik je izložio jasan politički plan: zaustaviti djelovanje Schmidta i njegovih potencijalnih odluka koje bi mogle promijeniti političku dinamiku u Bosni i Hercegovini. “Dajte da to uradimo na ispravan način, ne na Schmidtov način. Ja vjerujem u partnerstvo,” poručio je Dodik, pokušavajući se predstaviti kao političar voljan za dijalog – ali pod svojim uslovima.
Njegovo izlaganje naišlo je na oštru osudu. Gradonačelnik Bijeljine i član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS), Ljubiša Petrović, reagovao je bez dlake na jeziku. U svom komentaru istakao je da Dodik, kako je rekao, “za fotelju i za vlast prodaje sve – i sveto i rođeno.”
Petrovićev napad na Dodika bio je ličan, žestok i emocionalan. On ga je nazvao:
-
“najnekulturnijim”
-
“najprimitivnijim”
-
“najnazadnijim”
-
“najgorim vladarom”
-
“najvećim izdajnikom srpskog naroda”
Petrović je izrazio uvjerenje da je Dodikov politički kraj neizbježan i već vrlo blizu. “On to vidi i zna, ali pojedini ‘miševi’ još uvijek ne vide da njegova lađa tone,” zaključio je.
Pored političke dimenzije, u pozadini Dodikovog govora leži i jedna veoma osjetljiva tema – iskorištavanje prirodnih resursa, posebno litijuma. Eksploatacija litijuma, metala koji se smatra strateškim zbog svoje primjene u baterijama i obnovljivim izvorima energije, izazvala je već brojne polemike u regiji. Dok jedni vide šansu za ekonomski razvoj, drugi upozoravaju na ekološke katastrofe i socijalne posljedice koje bi takvi zahvati mogli izazvati.
Pitanje koje ostaje bez jasnog odgovora jeste: da li je Dodik zaista spreman da trgovinom prirodnim bogatstvima osigura politički legitimitet svojih ideja? Ili je, pak, riječ o još jednom u nizu populističkih pokušaja da preusmjeri fokus javnosti s ozbiljnih problema u entitetu na imaginarni konflikt sa vanjskim neprijateljima?
U svakom slučaju, poruka je jasna: Dodik želi međunarodno priznanje svoje politike, čak i po cijenu strateških resursa Republike Srpske. Na drugoj strani, opozicija ga optužuje da upravo takvim potezima produbljuje političku krizu i dovodi u pitanje budućnost i sigurnost stanovništva.
Vrijeme će pokazati kakav će odgovor domaće i međunarodne zajednice uslijediti, ali jedno je sigurno – politička scena u Bosni i Hercegovini ostaje duboko podijeljena, a povjerenje među akterima sve slabije.
Sve u svemu, ovaj trenutak u političkom životu Bosne i Hercegovine predstavlja prelomnu tačku koja će vjerovatno oblikovati buduće tokove u godinama koje dolaze. Dok Milorad Dodik nastoji učvrstiti svoju poziciju kroz sporne ponude i kontroverzne poteze, opozicija sve glasnije upozorava na opasnosti takve politike po stabilnost i cjelovitost države. Pitanje više nije samo ko upravlja resursima, već ko preuzima odgovornost za dugoročnu sudbinu građana koji u toj zemlji žive. Ako se trenutna retorika ne zamijeni istinskim dijalogom i zajedničkom vizijom budućnosti, Bosna i Hercegovina bi mogla nastaviti da se kreće putem sve dublje polarizacije, što će na kraju platiti cijelo društvo.
