Enisa Hadžović je odlučila javno progovoriti o svom životu i okolnostima koje su dovele do njenog razvoda od Damira Muharemovića. Ona je odgovorila na optužbe svog bivšeg muža koji je tvrdio da je njegova porodica uništena zbog njezine navodne veze sa Edinom Tuleom, samoproglašenim teologom i psihologom. Enisa je istakla da Edin nije bio odgovoran za njen razvod, niti je bilo kakvim načinom pokušao preoteti njen brak. Umjesto toga, ona je objasnila da su razlozi za razvod duboko ukorijenjeni u njenom braku, koji je bio obojen neslaganjima, neprihvatanjem, emocionalnim udaljavanjem i nasiljem.
Prema Enisi, problemi u braku počeli su više od tri godine prije razvoda, nakon rođenja njenog petog djeteta. Uzroci tih problema bili su brojni, ali najistaknutiji su bili: njen finansijski nedostatak doprinosa porodici, nezavršen fakultet, njena posvećenost edukaciji kroz duhovnost i učenje o Kur’anu, te neodobravanje njenog muža prema njenim izvorima učenja i interesima. Damir je bio nezadovoljan njenim svakodnevnim učenjem i pisanjem, nazivajući to “piskaranjem”, dok je sam bio pod velikim stresom zbog svog posla, što je značajno ugrozilo njegovo zdravlje i opću stabilnost porodice. Obostrano nezadovoljstvo uzrokovalo je stalnu napetost i međusobno sabotiranje, što je na kraju dovelo do fizičkog nasilja.
Enisa objašnjava da su sve ove napetosti kulminirale u nasilnom incidentu u junu 2023. godine, kada je Damir, nakon što je ismijavao njenu želju za ulaganjem u talente djece, fizički nasrnuo na nju, udarivši je pred očima djece. Ovo je bio trenutak kada je prvi put došlo do šerijatskog razvoda. Unatoč nasilju, Enisa je osjećala odgovornost da se vrati kako bi pomogla svom mužu, koji je patio od psihičkih napada i suicidalnih misli. Ponovo se pojavila sa djecom kako bi provjerila njegovo stanje, a u tom trenutku je pozvala prijatelje da joj pomognu smiriti Damira, koji je imao ozbiljne zdravstvene poteškoće. Pokušavala je doći do njegovih roditelja, no oni nisu reagirali.
Nakon što su se stvari pogoršale, Enisa se okrenula njegovim prijateljima i kolegama, uključujući Adisa Hodžića, direktora firme gdje je Damir radio. Iako je Adis bio svjestan situacije, Damir nije želio prihvatiti pomoć. Iako su mu preporučeni različiti oblici liječenja i terapije, on je izbjegavao i psihoterapiju i liječenje od sihra, što je dodatno pogoršalo njegovu situaciju. U tom periodu, Enisa je pokušavala sve da mu pomogne, uključujući i terapeutske metode i liječenje, ali bez uspjeha.
U svojoj potrazi za podrškom, Enisa se obratila Edinu Tuleu, svom prijatelju i stručnjaku za duhovnost i psihologiju. On je bio osoba koju je poznavala kroz njegov rad s ženama u grupama podrške, gdje je bio prepoznat po svom nesebičnom pristupu. Edin je pristao da bude njen psihoterapeut, nudeći joj podršku bez ikakvih materijalnih zahtjeva, što je Enisu dodatno opustilo i omogućilo joj da se usmjeri na vlastiti oporavak i emocionalnu stabilnost. U međuvremenu, Damir je bio u teškoj psihičkoj krizi, te je Enisa, i dalje zabrinuta za njegovo stanje, tražila pomoć njegovih prijatelja, ali oni nisu bili spremni da prepoznaju ozbiljnost situacije.
U ovoj složenoj situaciji, Enisa je jasno ukazala na to da nije bila odgovorna za kraj njenog braka. Umjesto toga, njen muž je bio nesposoban da prihvati promjene u njihovom životu i da se nosi sa svojim emocionalnim i zdravstvenim problemima. Enisa je zaključila da je njen put bio neophodan za njen vlastiti duhovni rast, iako to nije bilo shvaćeno od strane njenog bivšeg supruga.
Njegova manipulacija doseže nevjerojatne razmjere, jer pokušava djeci, čiju inteligenciju ne samo da omalovažava, već im prikazuje nerealnu sliku, u kojoj je krivac neki muškarac. Time insinuira da sam napustila savršen brak i najljepšu porodicu zbog tuđe intervencije, čime dodatno zamagljuje istinu. Pored toga, puštajući im filmove o ženama koje su pod utjecajem drugih, on oblikuje njihovu percepciju stvarnosti, dodatno ih zbunjujući i usmjeravajući prema pogrešnim zaključcima.
Na kraju, činjenica da se naš ljubavni odnos završio, a on s tim teško nosi, ne daje mu pravo da emotivno i psihički utječe na moj odnos s djecom. Njegovo ponašanje ne samo da ugrožava dinamiku u našoj porodici, već i ozbiljno šteti emocionalnom razvoju naše djece. Stvorena je nesigurnost koja ometa njihov zdrav razvoj i dobrobit.
Ovo je, bez sumnje, jedan od najtežih oblika nepravde. Svaka nada u pomirenje koja se verbalno iznosi pred djecom samo je dalja iluzija, udaljavajući ih od stvarne slike. Ovakvo ponašanje stvara lažnu predstavu o našem odnosu, umjesto da djeci pruži jasnoću i sigurnost u njihovim osjećanjima i okolnostima.
Bez obzira na to tko to čini – bilo da je riječ o rodbini ili drugim osobama – takvi postupci su velika nepravda. Onemogućavaju djeci da prepoznaju istinu o situaciji u kojoj se nalaze i uskraćuju im pravo na realnu sliku svijeta, što im stvara dodatne psihološke barijere.
