Srbijanski folk pjevač Džej Ramadanovski preminuo je 6. decembra 2020. godine, ostavivši za sobom bogatu muzičku karijeru i sjećanja svojih obožavalaca. Njegova smrt potakla je razne rasprave o njegovoj vjeri, budući da je rođen u mješovitoj porodici – otac mu je bio musliman, a majka hrišćanka. Ovaj članak nudi uvid u Džejevo lično iskustvo s religijom, koje je bilo prožeto različitim utjecajima, te otkriva kako je on posmatrao vlastiti odnos prema vjeri.
Na početku svog života, Džej je, kao dijete, naslijedio očevu muslimansku vjeru, ali zbog specifičnih okolnosti u kojima je odrastao, nije mnogo obraćao pažnju na pitanje religije. U intervjuu koji je dao prije nekoliko godina, otkrio je da nije imao vremena razmišljati o tome koji Bog mu je bliži, jer je devet godina proveo u domu za siročad, a kasnije se, praktično, odgajao na ulici. Upravo je to oblikovalo njegov specifičan pogled na vjeru – za njega je bilo važno da vjeruje u čistotu srca i duše, bez obzira na ime koje će dati svom Bogu.
Tokom godina, Džej je postajao sve pobožniji, ali interesantno je napomenuti da je unutrašnji mir pronalazio u pravoslavlju. Iako je rođen kao musliman, pjevač je često posjećivao pravoslavnu crkvu i razmišljao o promjeni vjere. U svojoj iskrenoj ispovijesti, Džej je podijelio da je znao ići u crkvu Svete Petke gdje bi palio svijeće za svoje najmilije, dok je u džamiji bio tek nekoliko puta. Ovaj detalj iz njegovog života otkriva koliko je za njega vjera bila stvar ličnog iskustva i emotivne povezanosti, a ne strogo određenih pravila.
Među prijateljima, Džej je bio poznat po tome što je mnogima bio blizak poput rođenog brata. Mnogi od njih su ga pozivali da im bude kum na vjenčanjima i krštenjima, ali zbog toga što nije bio kršten, često je morao da ih odbija. To ga je pogađalo jer je osjećao veliku ljubav prema njima. Ovaj osjećaj prijateljstva i lojalnosti doveo je do toga da ozbiljno razmišlja o tome da postane pravoslavac, kako bi mogao ispuniti njihove želje. Iako nije bilo potvrđeno da je Džej zaista prešao u pravoslavlje, njegova želja da to učini bila je prisutna. Međutim, kao i u mnogim drugim stvarima u životu, Džej je priznavao da nije planirao unaprijed, već je donosio važne odluke u trenutku.
Njegov pogled na vjeru bio je prilično liberalan. U jednom od svojih intervjua, Džej je izjavio: „Nije važno kom se Bogu moliš, ako u njega i u ono što radiš iskreno veruješ, ako su ti srce i duša čisti kao suza.“ Ova rečenica savršeno oslikava njegovu duhovnost – za njega je srž vjere bila iskrenost i čistota duše, dok su religijske oznake bile sekundarne. To pokazuje koliko je za Džeja bilo bitno da živi u skladu s vlastitim uvjerenjima, bez obzira na formalnosti religijskih pravila.
Njegove dvije kćerke, koje su rođene u mješovitom braku, imale su pravo na vlastiti izbor vjere. Njihova majka, Nada, bila je hrišćanka, a Džej je poštovao njihov izbor bez nametanja vlastitih stavova. U vezi s tim, Džej je izjavio da je uvijek imao odnos pun povjerenja sa svojom djecom i da su se o svemu dogovarali. Ovo svjedoči o njegovom otvorenom i liberalnom pristupu roditeljstvu, gdje su ljubav i povjerenje bili ključni elementi.
Kada se pogleda šira slika, Džej Ramadanovski je bio čovjek koji je živio na raskršću kultura i religija, gdje su se miješali različiti utjecaji. Njegov životni put, odrastanje na ulici, te kasnija karijera i prijateljstva, oblikovali su ga kao osobu koja je imala duboku duhovnu povezanost s ljudima i životom. Iako je formalno bio musliman, njegova sklonost pravoslavlju i potreba da bude blizak s prijateljima pokazuje koliko je za njega bilo važno pripadanje i povezanost.
Na kraju, Džejova priča pokazuje kako je religija za njega bila lično putovanje, više nego striktna pripadnost nekoj vjeri. Njegova smrt je, uz bol koju je izazvala kod njegovih najbližih i obožavalaca, također otvorila pitanja o vjerskom identitetu u današnjem svijetu. Džej je živio i umro kao čovjek koji je vjerovao u dobrotu i čistotu srca, bez obzira na religijsku pripadnost, ostavljajući iza sebe poruku da je ljubav i poštovanje prema ljudima ono što je najvažnije.
Zaključak ovog prepričavanja je da Džej Ramadanovski nije bio vezan za jednu religijsku dogmu, već je bio čovjek koji je kroz život prolazio s vjerom u dobrotu i ljubav. Njegova priča može poslužiti kao inspiracija za mnoge da preispitaju vlastiti odnos prema vjeri i da se prisjete da je, na kraju, iskrenost i čistoća duše ono što je najvažnije.
