Prema islamskim propisima, ovakav način klanja kurbana nije ispravan. Kurban treba klati onaj ko je dužan i to samo za sebe. Svaki pojedinac koji je obavezan klati kurban mora to učiniti za sebe, a ne za druge članove porodice. Kurban je individualna obaveza i ne može se prenositi s jedne osobe na drugu na način kako mi to činimo.
Naime, kurban je žrtva koju svaki musliman koji ispunjava određene uslove mora prinijeti kao čin ibadeta, zahvalnosti i približavanja Allahu. Ova žrtva je lična dužnost svakog pojedinca koji ispunjava uslove za klanje kurbana, što uključuje posjedovanje određene količine imetka. Stoga, svaka osoba koja je dužna klati kurban, mora to učiniti za sebe i ne može prenijeti tu obavezu na nekog drugog člana porodice.
Obavezu klanja kurbana imaju svi muslimani i muslimanke koji tokom prva tri dana Kurban-bajrama posjeduju imovinu čija vrijednost odgovara iznosu srebra od 641,5 grama. Ova imovina može biti u različitim oblicima, uključujući novac, nakit, automobile, vikendice, neobrađenu zemlju, luksuzni namještaj i slično. S obzirom na to, većina muslimana je obavezna klati kurban.
Kurban se kolje samo za sebe, što znači da svaka osoba koja posjeduje imovinu u iznosu nisaba mora zaklati kurban za sebe. To se odnosi i na žene koje posjeduju vlastitu imovinu – one su obavezne zaklati kurban za sebe.
Što se tiče maloljetne djece, mišljenja uleme su podijeljena. Većina islamskih učenjaka, među kojima su imami Muhammed i Jusuf, smatraju da otac nije obavezan klati kurban za svoju maloljetnu djecu, čak i ako djeca posjeduju vlastitu imovinu stečenu putem poklona, nasljedstva ili na neki drugi način. S druge strane, imam Ebu Hanife smatra da otac treba klati kurban za svoju maloljetnu djecu, slično kao što je obavezan podijeliti sadekatu-l-fitr. Dominantno mišljenje u većini fikhskih djela je ono imama Muhammeda i Jusufa.
Putnici, odnosno musafiri, nisu obavezni klati kurban. Učenjaci se slažu da su putnici oslobođeni obaveze obavljanja džume namaza, pa analogno tome, nisu obavezni ni klati kurban.
Siromašne osobe i dužnici također nisu obavezni klati kurban. Primjeri iz prakse ranih muslimana, kao što su h. Ebu Bekr i h. Omer, pokazuju da su oni, iako su imali imovine, sve svoje resurse stavljali na raspolaganje islamskoj zajednici umjesto da klanju kurban.
Umobolne osobe se tretiraju kao maloljetna djeca, što znači da nisu obavezne klati kurban. Obaveza klanja kurbana, stoga, ne odnosi se na one koji nisu u stanju samostalno donijeti takvu odluku ili koji nemaju dovoljno imovine da ispune ovu vjersku dužnost.
Zaključujući, svaki musliman i muslimanka koji ispunjavaju uvjete posjedovanja nisaba obavezni su zaklati kurban za sebe. Ova obaveza je individualna i ne može se prenositi na druge članove porodice. U slučaju nesigurnosti, uvijek je preporučljivo konzultirati se s učenim osobama ili vjerskim autoritetima kako bi se osiguralo ispravno izvršavanje ove važne vjerske dužnosti.
