“Juče sam prošla pored korpe za veš i vidjela prljavu radnu odjeću mog muža na podu odma pored nje. Gledajući u taj veš počela sam više da ga cijenim.
Prije nekoliko sedmica čitala sam objavu o tome kako muškarci nakon posla nikada ne stavljaju svoju odjeću u korpu za veš i kako je često ostavljaju na podu. Čak sam to u šali pokazala mužu i upitala ga “zašto to radiš..?”
Sve do juče.
Moj muž se vratio kući s posla.
Znojan.
Prljav.
Umoran.
Sjeo je na pod i igrao se sa djecom. Pitao je šta ima za večeru i treba li mi pomoći, a zatim je otišao da se istušira.
Deset minuta kasnije prošla sam pored korpe za veš i ono što mi je nekad bilo toliko iritantno sad se činilo tako nevažnim. Ovaj put sve sam vidjela drugačije. Primjetila sam mrlje po cijelom njegovom odjelu, čarape ugurane u njegove radne cipele i majicu ispunjenu znojem. Dokaz koliko naporno radi je odjeća koju je ostavio tako na podu. Podigla sam tu odjeću i stavila u korpu. Kada se istuširao primjetio je da ni odjeća ni prljave cipele nisu više tu.
“Hvala ti”, rekao mi je.
Ranije to nije govorio valjda zbog toga što bih ja prvo počela svadju oko toga.
A onda je ponovo rekao: “Hvala ti što si to sklonila, imao sam dug dan. Planirao sam da sve to stavim na pranje čim se istuširam.”
U tom trenutku shvatila sam da se ponekad sitnice koje nas nerviraju, mogu gledati drugačije. Prestala sam gledati na to kao na prljavu odjeću na podu, i počela sam da gledam na to kao dokaz koliko moj muž naporno radi da bi djeca i mi sve imali. Prljave cipele koje su me inače nervirale, dokaz su koliko ga bole noge. Majica sa mrljom od znoja, dokaz je koliko mu je vruće na poslu. Znojne čarape koliko naporno radi svaki dan. I sve to nagomilano tako pored korpe za veš, dokaz je da nije mogao čekati i da je što prije želio da tu prljavu odjeću skine. Zahvalna sam mu što je tog dana tu odjeću ostavio na podu jer nakon toga vidjela sam ga potpuno drugačije i zavoljela ga još više…”
(Preuzeto)
