Usred mirnih brda i kamenih kuća zaboravljenog sela Trnava, nadomak Novog Pazara, tiho živi nana Mejrem, žena koja je prešla osamdesetu, ali kojoj godine nisu uspjele zbrisati ono najvažnije – majčinsku ljubav i nadu koja ne umire. Njeno lice, iscrtano brojnim borama, govori tišinom i očima, snažnije od bilo koje riječi. Svaka bora nosi svoju priču, a sve skupa – čitav jedan život ispunjen čekanjem, tugom i tišinom.
Svako jutro, dok sunce polako pomalja svoj prvi zrak nad dolinom, Mejrem uradi isto. Prije nego što skuha kafu, prije nego što provjeri da li je dan topao ili hladan, zastane, pogleda kroz prozor ili izađe pred vrata i tiho, gotovo nečujno, upita:
– Gdje li je moj sin?
To pitanje ne postavlja samo jutros. Ono odzvanja zidovima njene kuće već četrdeset godina. Toliko je prošlo otkako ga je posljednji put vidjela. Od tada – nijednog pisma, nijednog poziva, nijedne vijesti. Samo muk, gust poput magle, i tišina koja boli više od riječi.
U njenim očima ipak tinja plamen – slab, ali živ. Ona još vjeruje. Možda je živ, možda je negdje daleko, možda se nije mogao javiti… a možda je – zaboravio. Te riječi joj teško padaju preko usana, ali ih ipak izgovori, glasom koji para dušu i kida srce i najtvrđima.
– Možda je poginuo, možda me zaboravio, možda… ko zna gdje je – kaže Mejrem, obraćajući se Tamari Misirlić, poznatoj humanitarki iz Vranja, jedinoj osobi koja ju je posjetila u dugo, predugo vrijeme.
Tamara je, vođena svojim humanitarnim radom i velikim srcem, došla da vidi nanu Mejrem, da joj donese pomoć, ali i da joj pruži ono što joj najviše fali – toplinu ljudske prisutnosti. Njihov susret zabilježen je na video snimku koji je mnoge ganuo do suza. Kada je Mejrem ugledala Tamaru, učinila je ono što bi svaka majka uradila da sretne svoje dijete – zagrlila ju je, snažno i dugo, kao da grli uspomenu, snove i nadu.
To nije bio običan zagrljaj. To je bio vapaj, šapat jednog slomljenog srca, poruka poslana sinu gdje god da je: “Čekam te. Još uvijek. I uvijek ću.”
Tamara, duboko ganuta, uzvratila je:
– Evo me, nano, grli me koliko god ti srce želi.
I Mejrem je grlila. Nije govorila mnogo. Umjesto riječi, govorile su suze, govorile su ruke koje su milovale, govorila je bol nataložena decenijama. Taj zagrljaj je bio i nada, i tuga, i molitva.
U jednom trenutku, Tamara je upitala staricu ima li neku želju. Mejrem, gledajući kroz suze koje su navirale bez prestanka, tiho je izgovorila:
– Imam, da vidim sina.
U tim riječima stalo je sve – četiri decenije čekanja, noći bez sna, dani bez odgovora, molitve bez kraja. To nije želja, to je životna misija jedne majke – da pronađe ili bar jednom još vidi svoje dijete.
Ova potresna priča, iako lična i intimna, govori u ime mnogih majki koje čekaju, nadaju se, vjeruju. U doba kada se mnogi odriču porodice radi karijere, komfora ili daljine, Mejremina bol podsjeća nas da je majčina ljubav vječna, a nada, čak i kada je gotovo nevidljiva – nikada ne umire prenosi novi.ba
Iako je prošlo mnogo godina, i iako su okolnosti nepoznate, jedno je jasno: nana Mejrem još uvijek čeka. I nada se da će jednog dana, umjesto pitanja: „Gdje li je moj sin?“, moći izgovoriti: „Evo ga, moj sine, došao si.“
