Fatima Mujić iz naselja Slatina u Srebrenici posljednji put je vidjela svoje sinove Osmana i Sabita prije dvadeset devet godina. Oni su u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, krenuli kroz šumu pokušavajući doći do slobodne teritorije, ali nikada nisu stigli. Fatima, koja je 1980. godine ostala udovica sa šestero maloljetne djece, danas ima samo jednu želju – da pronađe posmrtne ostatke svojih sinova kako bi ih konačno mogla dostojno sahraniti.
Osman je tada imao 20 godina, dok je 25-godišnji Sabit bio oženjen i imao dvoje djece. Fatima često sanja svoje sinove i sjeća se posljednjih Sabitovih riječi, u kojima joj je rekao da čuva njegovu djecu. Te riječi ostale su duboko urezane u njenom sjećanju. Ona želi pronaći njihove mezare kako bi mogla proučiti Fatihu za njih i pružiti im mir.
Fatimin zet, Ramiz Hasanović, prisjetio se kada je posljednji put vidio Osmana i Sabita. Oni su, zajedno s ostalim stanovnicima sela Slatina, krenuli preko šuma prema slobodnoj teritoriji. Nakon cijelog dana pješačenja, stigli su do Kameničkog brda, mjesta poznatog po velikoj zasjedi. Tamo je, uslijed nagle pucnjave i pada velike bukve, zavladala panika, a mnogi su izgubili živote ili su bili ranjeni. Hasanović je tada izgubio kontakt s Osmanom i Sabitom i nikada više nije čuo nikakve informacije o njima.
Sestre braće Mujić svake godine posjećuju Identifikacijski centar u Tuzli, tražeći bilo kakve informacije o svojim izgubljenim braćama. Nažalost, ni 29 godina nakon genocida, njihova sudbina, kao i sudbina mnogih drugih Srebreničana, ostaje nepoznata.
Ove godine obilježava se 29. godišnjica genocida u Srebrenici, a to je prvo obilježavanje nakon usvajanja Rezolucije UN-a kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom komemoriranja i sjećanja na genocid u Srebrenici. Ovaj dan služi kao podsjetnik na važnost sjećanja na žrtve i potrebu za pravdom i istinom.
