Nana Fata Jaganjac (79) jedina je Bošnjakinja koja danas živi u Bileći. Njena priča je priča o istrajnosti, ljubavi prema domu i vjeri koja joj daje snagu da nastavi živjeti u rodnom mjestu, uprkos svim izazovima koje je sudbina pred nju postavila.
Godine 1993. morala je napustiti svoju kuću, ali se 2001. vratila, jer ju je srce vuklo nazad – najviše zbog mezara sina Abida, kojeg je izgubila u saobraćajnoj nesreći. I njen suprug je preminuo od infarkta, ostavljajući je samu u gradu koji danas rijetko posjećuju Bošnjaci.
Ipak, ona ne odustaje. Kako kaže, postiti je počela još kao dijete, a ovaj ramazan provodi u svom domu, u dobrom zdravlju i miru.
– Bogu hvala, nisam bila bolesna. Ja, Boga mi, ne idem gdje su bolesni i gdje je gripa. Dobro sam – kaže nana Fata, ističući da se u Bileći uvijek osjećala sigurno i da su se komšije pazile, bez obzira na vjerske razlike.
No, primjećuje da je ove godine manje ljudi u Bileći i da se iftari sve rjeđe organizuju.
– Slabo ljudi ima da dođe. A Boga mi, neimaština, sve skupo, da Bog sačuva. Vidiš, svugdje po svijetu. Nema nigdje nikoga ove godine, nešto slabo iftara, nije samo kod mene, nego svugdje – priča Fata, sjetno gledajući na prošla vremena.
Čuvar džamije i kandilja
Jedna od njenih najdražih aktivnosti tokom ramazana je paljenje kandilja na Carevoj džamiji u Bileći. Time nastavlja porodičnu tradiciju – njen brat je kao dijete nosio fenjer i palio svjetla na džamiji na Planoj za vrijeme ramazana.
– Palim, Boga mi, milo mi. Znači mi da se vidi da ima džamija. Odem ujutro ugasim, uvečer upalim. To mi nije ni posao, ni obaveza, ja to od sebe i to svako poštuje. I muftija iz Mostara i moj Sadet efendija. Meni milo i da prohodam. Ja nekad i kad se ne pale kandilji, odem, otvorim džamiju i provjerim da nije negdje voda ušla na prozore i vratim se kući. Šta ću, kad nema niko – priča nana Fata.
Putnici koji prođu kroz Bileću, a žele klanjati namaz, znaju da ključ od džamije uvijek mogu pronaći kod nje. Međutim, kako kaže, to su rijetke situacije.
Ljubav prema rodnom domu
Iako ima kćerku u Janji i braću u Švedskoj i Sarajevu, nana Fata ne želi napustiti svoju kuću. Kaže da je rodbina posjećuje uglavnom ljeti, a iako su je zvali da živi s njima, ona najviše voli biti u svom domu, gdje se osjeća najbolje.
– Žao mi je ovo napuštati, dosta me je jada ubilo kad sam se vratila. Nisam našla čašu, vodu sam iz šake pila. I sve upropašteno. I sad fino sredila i uživam u svojoj kući – priča s ponosom.
Njena snaga i istrajnost primjer su ljubavi prema rodnoj grudi, ali i simbol vjere koja je ne napušta. Bez obzira na to što je sama, njen duh ostaje nepokolebljiv – i svakog ramazana, dok kandilji svijetle u Bileći, oni svjedoče njenoj nepokolebljivoj odlučnosti da sačuva ono što je njeno prenosi radosno.com
