Na jučerašnjem otvorenju Arnaudije svjedočili smo jednom lijepom činu od vlasti RS. Ključni ljudi, zajedno s gradonačelnikom Banje Luke Draškom Stanivukovićem, došli su na otvorenje džamije koju su lokalne vlasti srušile tokom rata, poslavši poruke mira i zajedništva. Samom Dodiku iz usta su tekli med i mlijeko. Dodik je kazao da je “rušenje Arnaudije bila greška, bio je čin bezumlja i znači da se ne može nikakvim rušenjem ili bilo kakvim skrnavljenjem dovesti u pitanje postojanje ovakvih bogomolja i ne mogu se zaustaviti ni narod ni vrijeme“, a muslimanima u Banjoj Luci čestitao je izgradnju džamije te im poručio da mogu računati na institucije RS.
Je li to onaj isti čovjek koji je govorio da mu “hodža arlauče“, da su „muslimani genetski konvertiti“, da mu muslimani ne mogu suditi i ostale šovinističke gadosti. I je li to, možda, isti onaj čovjek koji je govorio da je u Srebrenici bio genocid, da su Mladić i Karadžić zločinci, da je BiH njegova država, da je njen put u Evropskoj uniji i NATO-u…
Što je najžalosnije, to samo potvrđuje da neke čvrste principe i uvjerenja Dodik nikad nije ni imao te da, ovisno o trenutnim interesima i raspoloženjima, može biti i najbolji i najgori, zastupati i ovu i onu ideologiju, biti za Ameriku i Evropu, pa za Rusiju, osuđivati Mladića, pa ga nazivati herojem, vrijeđati muslimane, pa im obećavati zaštitu, itd. To pokazuje da je on politiku od početka shvatao isto onako kako je i, kao petnaestogodišnjak, prodavao paprike na zagrebačkoj pijaci – prodavao je robu koja se tražila na tržištu. Nažalost, roba koja je, u njegovom slučaju, prevladala je roba nacionalizma, mržnje, nacionalizma, sukoba, haosa, zastoja i tenzija. To je put koji je jasno izabrao, ma koliko da ga je i druga strana navodila na njega. I po tome će ostati upamćen. A govor poput onog jučerašnjeg ostat će rijetki bljesak svjetlosti u historiji beščašća.
