Enis Bešlagić, poznat kao jedan od najprepoznatljivijih glumaca i TV voditelja u regiji, uvijek otvoreno iznosi svoje stavove o raznim temama, često s iskrenošću koja osvaja srca publike. U posljednje vrijeme, gledaoci ga mogu pratiti u novoj RTL-ovoj seriji “Blago nama”, u kojoj tumači lik Jadranka. Ova serija je naišla na odobravanje gledalaca, a Bešlagić je u razgovoru za Dnevni avaz podijelio svoje misli o samom projektu, ali i o stanju u svijetu, naročito u Bosni i Hercegovini, u kontekstu pandemije koronavirusa.
Prema njegovim riječima, serija “Blago nama” postigla je uspjeh jer je uspjela da se poveže s gledateljima svih generacija. “Likovi su jednostavni, svakodnevni, ljudi ih lako prepoznaju u svom okruženju”, ističe Bešlagić. Upravo ta jednostavnost i svakodnevnost čine seriju pristupačnom, a njen uspjeh nije iznenađujući jer odražava situacije s kojima se mnogi mogu poistovjetiti. Humor, koji je srž serije, dočarava realnost života u manjim i većim sredinama, a likovi ne djeluju pretjerano kompleksno ili nedostižno.
No, kada je riječ o humoru u širem društvenom kontekstu, Bešlagić primjećuje značajnu promjenu. “U Sarajevu i Bosni i Hercegovini humor više nije ono što je nekad bio”, tvrdi. On smatra da su društvene okolnosti postale previše napete i osjetljive, toliko da ni šala na račun vjerskih službenika ili političara više nije prihvatljiva. Ako se neko našali na temu vjere ili politike, odmah se suočava s kritikama, i to iz različitih pravaca. Bešlagić dodaje da bi danas, u ovom okruženju, legendarni Nadrealisti teško uspjeli snimiti slične emisije jer je sloboda izražavanja značajno ograničena.
Uprkos svemu, priznao je da je cjelokupna situacija utjecala na njegov način razmišljanja i resetirala njegove prioritete. “Nikada nisam živio iznad svojih mogućnosti”, kaže Bešlagić, objašnjavajući da je odrastanje u manjim sredinama oblikovalo njegov pogled na život. Zbog toga sada, više nego ikada, cijeni svaki komad zemlje koju posjeduje, naglašavajući važnost očuvanja nasljedstva koje su ostavili roditelji i stariji članovi porodice. On vjeruje da je važno imati svoju zemlju, ne samo kao uspomenu, već i kao sredstvo opstanka, budući da zemlja pruža mogućnost uzgoja vlastite hrane, koja nije tretirana štetnim supstancama.
Međutim, jedan od najdubljih strahova koje Bešlagić ima odnosi se na budućnost njegove djece. On ne skriva svoju zabrinutost za generacije koje dolaze, posebno jer društvo ne ostavlja mladima mnogo perspektive. Naša mladost suočava se s konstantnim prepričavanjem prošlosti i zločina, dok im se ne pruža prilika za bolju budućnost. “Ostavljamo im zlo, a ne pružamo nikakvu ruku za budućnost”, ističe on. Posebno je pohvalio film “Quo vadis, Aida”, koji pruža nadu za humanost i buduće generacije, podsjećajući nas na to koliko je važno ne osuđivati mlade zbog prošlosti.
Bešlagić je, također, govorio o gubitku identiteta mladih u današnjem društvu. On smatra da će, ako ne budemo ulagali u budućnost naše djece, ona tražiti sreću i prilike negdje drugdje, u zapadnim zemljama koje nemaju našu tradiciju ili kulturu. “Naša djeca se mijenjaju jer mi ne činimo ništa da ih zadržimo, ne dajemo im razloge da ostanu” – kaže Bešlagić, naglašavajući da su roditelji odgovorni za gubitak identiteta mladih generacija.
On smatra da jedini način za stvaranje bolje budućnosti leži u saradnji i zajedničkom radu. To uključuje ne samo otvaranje prema drugima, već i razbijanje predrasuda koje nas dijele. Ako to ne učinimo, vjeruje da ćemo se kasnije pitati zašto su naša djeca otišla, zašto se promijenila i zašto su izgubila svoj identitet.
Iako je Bešlagić zabrinut za budućnost svoje djece, ostaje optimističan da se stvari mogu promijeniti. “Vjerujem da se sve može popraviti ako se posvetimo zajedničkom radu i otvorenosti prema drugima”, zaključuje. Time nam poručuje da, iako su izazovi veliki, postoji šansa da izgradimo bolju budućnost za naredne generacije, ali samo ako preuzmemo odgovornost za ono što ostavljamo iza sebe.
