Edin Džeko protiv Švedske posljednji put oblači dres Bosne i Hercegovine. U 11. minuti stadion će stati zbog kapitena, ali ono najemotivnije uslijedit će tek nakon posljednjeg sudijskog zvižduka. Organizatori su navijačima poslali važnu poruku – niko ne treba odmah napuštati tribine.
Došao je i taj dan za koji smo svi znali da će jednom doći, ali za koji se teško može pripremiti.
Edin Džeko, najbolji strijelac i rekorder reprezentacije Bosne i Hercegovine, čovjek koji je gotovo dvije decenije bio zaštitno lice našeg fudbala, odigrat će protiv Švedske posljednju utakmicu za državni tim.
I neće to biti samo još jedna utakmica.
Već tokom meča pripremaju se trenuci posvećeni kapitenu, a ono najvažnije i najemotivnije ostavljeno je za kraj večeri.
U 11. minuti utakmice očekuju se ovacije i posebna koreografija BH Fanaticosa u čast broja koji je Džeko toliko godina nosio na leđima.
Broj 11 odavno više nije bio samo broj.
Postao je simbol jedne reprezentativne generacije.
Ipak, navijačima je posebno naglašeno da nakon posljednjeg sudijskog zvižduka ne napuštaju stadion.
Tada tek počinje pravi oproštaj.
Planirani su svečani špalir, dodjela zahvalnica, posebna iznenađenja i posljednji krug čovjeka koji je reprezentaciji Bosne i Hercegovine dao gotovo cijelu svoju seniorsku karijeru.
Dok Džeko bude posljednji put obilazio teren kao reprezentativac, stadion bi trebao dobiti prizor kakav se rijetko viđa.
Navijači su pozvani da ponesu plišane igračke, ali da ih ne bacaju tokom utakmice. Tek kada spiker nakon susreta da znak i kada kapiten krene u počasni krug, igračke će poletjeti s tribina.
Kasnije će biti proslijeđene dječijim domovima širom Bosne i Hercegovine.
Tako će posljednja Džekina noć u reprezentativnom dresu imati i humanitarnu dimenziju.
A možda upravo takav oproštaj najbolje pristaje njegovoj karijeri.
Jer priča Edina Džeke nikada nije bila samo priča o golovima.
Od Grbavice i 500 eura do svjetske zvijezde
Njegov put nije počeo u Manchesteru, Rimu ili Istanbulu.
Počeo je na Grbavici.
Dječak iz Sarajeva krenuo je iz Željezničara, a zatim otišao u Češku, daleko od velikih stadiona i miliona.
Tamo je prolazio kroz period u kojem je zarađivao tek nekoliko stotina eura mjesečno.
Nije otišao kao zvijezda.
Nije imao status.
Nije imao sigurnost da će jednog dana uspjeti.
Imao je samo talenat, rad i vjeru da može više.
Iz Češke je stigao u Wolfsburg i postao prvak Njemačke.
Zatim Manchester City.
Roma.
Inter.
Fenerbahçe.
Veliki evropski stadioni, veliki treneri, velike utakmice, trofeji i finala.
Ali jedno se gotovo dvije decenije nije mijenjalo.
Bosna i Hercegovina.
Za reprezentaciju nije bio zvijezda, nego jedan od njih
Džeko je za reprezentaciju debitovao 2007. godine protiv Turske i odmah postigao pogodak.
Do oproštaja je skupio 151 nastup i postigao 73 gola.
A ti brojevi govore samo dio priče.
Ne mogu pokazati koliko je puta došao na okupljanje nakon teške klupske utakmice.
Koliko puta je igrao umoran.
Koliko je selektora promijenio.
Koliko generacija saigrača je ispratio.
Koliko puta je mogao reći da mu je dosta.
Nije.
Nikada se prema reprezentaciji nije ponašao kao neko kome zbog imena nešto pripada.
Nije glumio nedodirljivu zvijezdu.
Šutio je, trenirao i igrao.
Kod jednog selektora.
Kod drugog.
Kod trećeg.
U pobjedama i porazima.
Kada je reprezentacija išla prema Svjetskom prvenstvu i kada je prolazila kroz najteže periode.
Bio je tu.
To je možda i najveća vrijednost njegove reprezentativne karijere.
Čovjek koji je promijenio sliku Bosne i Hercegovine u svijetu
Postoji još jedan dio Džekine priče koji se ne može pronaći u statistici.
Godinama je Bosna i Hercegovina u svijetu često bila prepoznatljiva po ratu.
Neko bi u Africi, Aziji ili nekom udaljenom dijelu Evrope čuo riječ Bosna i prva asocijacija bila bi rat devedesetih.
A onda je došla generacija sportista među kojima je Džeko postao možda najprepoznatljivije lice naše zemlje.
Danas nije neobično da čovjek hiljadama kilometara od Sarajeva, kada čuje:
„Bosnia and Herzegovina.“
odmah odgovori:
„Džeko?“
To je možda najveći kompliment jednom sportisti.
Postati toliko velik da tvoje ime postane asocijacija na cijelu državu.
Ostat će Brazil, ostati će broj 11
Džeko je bio jedan od ključnih ljudi generacije koja je Bosnu i Hercegovinu prvi put odvela na Svjetsko prvenstvo.
Brazil 2014. ostat će vječno vezan za njegovo ime.
Ali ostat će i mnogo više.
Ostat će njegovi golovi.
Ostat će kapitenska traka.
Ostat će utakmice u Zenici.
Ostat će pobjede i razočarenja.
Ostat će trenutak kada je cijela država čekala da lopta dođe do broja 11.
I ostat će hiljade djece koja su zbog Edina Džeke počela sanjati da jednoga dana obuku dres Bosne i Hercegovine.
A onda će stadion ostati da ga posljednji put pozdravi
Zbog toga se navijačima i poručuje da poslije utakmice ne žure kući.
Jer rezultat će tada već biti poznat.
Bodovi će biti upisani.
Ali jedan mnogo veći trenutak tek će počinjati.
Edin Džeko će posljednji put krenuti prema tribinama kao reprezentativac Bosne i Hercegovine.
Možda će zaplakati on.
Možda će zaplakati ljudi na stadionu.
Sigurno će mnogima kroz glavu proći gotovo dvadeset godina reprezentativnih uspomena.
I kada se posljednji put okrene prema tribinama, neće se opraštati samo jedan napadač.
Oprostit će se jedna era.
Dječak koji je krenuo s Grbavice i za nekoliko stotina eura otišao u Češku završit će reprezentativni put kao čovjek kojeg poznaje cijeli fudbalski svijet.
A negdje daleko, kada neko i godinama kasnije kaže da je iz Bosne i Hercegovine, vrlo vjerovatno će dobiti isti odgovor:
„Bosnia? Džeko!“
Takav trag ne ostavljaju svi.
Takav trag ostavljaju najveći.
