Bilbordi u Istočnom Sarajevu i borba za istinu o Aliji Izetbegoviću
U političkom prostoru Bosne i Hercegovine, gdje se prošlost prečesto koristi kao oružje, bilbordi u Istočnom Sarajevu ponovo su otvorili pitanje odnosa prema žrtvama, ratnim zločinima i historijskim činjenicama. Poruke koje su se pojavile nisu tek obična provokacija, nego dio šireg obrasca u kojem se pokušava preoblikovati kolektivno sjećanje i izjednačiti agresori s onima koji su branili državu.
U središtu te kampanje našao se rahmetli Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine, čovjek čije se ime danas, više od dvije decenije nakon smrti, ponovo koristi kao meta političkog obračuna.
Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da su bilbordi postavljeni na godišnjicu njegove smrti, čime je simbolika postala još mračnija. Umjesto dostojanstvenog sjećanja, javni prostor je iskorišten za širenje poruke koja mrtvom čovjeku pokušava pripisati odgovornost za zločine za koje ne postoji pravosnažna presuda. To nije samo napad na jedno ime, nego i pokušaj da se kroz politički marketing stvori utisak kako su svi u ratu bili jednako krivi.
A upravo je to ona opasna formula koja godinama proizvodi nove podjele i sprječava istinsko suočavanje s prošlošću.
Važno je, međutim, naglasiti osnovnu činjenicu: Alija Izetbegović nikada nije bio osuđen za ratne zločine. Nema presude, nema sudski utvrđene naredbe, nema dokaza koji bi potvrdili tvrdnje kakve se ovih dana plasiraju kroz javni prostor. To ne znači da historijske ličnosti ne mogu biti predmet kritike. Naprotiv, svaka ozbiljna država i svako ozbiljno društvo moraju biti sposobni da razgovaraju o greškama svojih političara.
Ali između legitimne kritike i svjesnog falsifikovanja historije postoji ogromna razlika. Jedno je analizirati političke odluke, a drugo je koristiti laž kao sredstvo javnog ponižavanja.
Upravo zato ovaj slučaj prevazilazi lokalni incident i otvara šire pitanje o tome kako se u nekim dijelovima regiona i dalje gradi narativ u kojem su Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević predstavljeni kao heroji, dok se istovremeno pokušava relativizirati odbrambeni karakter borbe za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Takva logika nije nova.
Ona se godinama provlači kroz političke govore, medijske nastupe i javne manifestacije, stvarajući atmosferu u kojoj se presuđeni zločinci pretvaraju u nacionalne simbole, a žrtve se guraju u zaborav ili u kolektivnu sivu zonu “svi su isti”.
Zašto je opasna politika izjednačavanja
Najveća šteta ovakvih propagandnih poruka nije samo u tome što vrijeđaju uspomenu na jednu historijsku ličnost, nego u tome što razaraju osnovu na kojoj bi trebalo graditi bilo kakvo pomirenje. Ako se svi proglase jednako krivima, onda se gubi razlika između onih koji su pokrenuli agresiju i onih koji su branili pravo na opstanak.
Ako se svaka žrtva pretvori u broj, a svaki politički lider u navodnog zločinca bez suda i presude, onda istina postaje predmet manipulacije, a pravda nešto potpuno sporedno.
U tom smislu, slučaj bilborda u Istočnom Sarajevu nije izolovan. On se uklapa u dugoročnu strategiju u kojoj se historijski narativi prepravljaju prema dnevnim političkim potrebama. Tu strategiju nerijetko prate i pokušaji da se kroz fraze o “regionu”, “dijalogu” i “zajedničkoj odgovornosti” izbriše činjenica da je Bosna i Hercegovina bila napadnuta, da su gradovi bili pod opsadom, da su postojali logori, masovna protjerivanja i genocid.
Bez jasnog imenovanja tih događaja nema ni iskrenog razgovora o budućnosti.
Upravo zato je reakcija gradonačelnika Istočnog Sarajeva Ljubiše Ćosića izazvala dodatne kontroverze. Njegova izjava “svaka mu čast” nije djelovala kao pokušaj smirivanja tenzija, nego kao javno odobravanje poruke koja je već sama po sebi bila duboko uvredljiva. Kada nosilac javne funkcije tako reagira, on ne govori samo u lično ime, nego i u ime institucije koju predstavlja.
A od institucija se očekuje minimum odgovornosti, ozbiljnosti i svijesti o tome koliko riječi mogu produbiti postojeće rane.
Takav odnos prema javnoj poruci otkriva i širi problem: dio političke elite spreman je koristiti govor mržnje kao sredstvo unutrašnje mobilizacije. U takvoj atmosferi, poen se skuplja na uvredama, na negiranju tuđe patnje i na demonstraciji tvrdog nacionalističkog stava. Međutim, politička korist koja se tako pokušava ostvariti kratkog je daha.
Dugoročno, ona samo produbljuje nepovjerenje među zajednicama i ostavlja utisak da je svaka buduća saradnja moguća jedino ako se jedna strana neprestano ponižava.
Alija Izetbegović u historiji, a ne na bilbordu
Alija Izetbegović jeste historijska ličnost koja zaslužuje kritičko proučavanje. Njegove odluke, politički potezi i vizija države mogu i trebaju biti predmet ozbiljne rasprave. No, jedna stvar je raspravljati o politici, a sasvim druga lažno ga predstavljati kao ratnog zločinca. On je bio lider međunarodno priznate države koja se branila od agresije, a ne arhitekta etničkog čišćenja.
Njegova politička uloga ne može se razumjeti bez konteksta vremena u kojem je djelovao: raspad Jugoslavije, rast nacionalizama, oružani napadi, opsada gradova i borba za očuvanje Bosne i Hercegovine kao multietničke zemlje.
Upravo ta historijska složenost često se namjerno pojednostavljuje. Umjesto da se govori o konkretnim odlukama, političkim pritiscima i vojnoj sili koja je oblikovala rat, javnosti se nudi plitka verzija prošlosti u kojoj su svi jednako krivi, pa su i svi jednako nevini. Međutim, takva konstrukcija ne izdržava ozbiljnu analizu. Postoje presude, dokumenti, svjedočenja i činjenice koje jasno razlikuju agresora od onoga ko se branio.
Postoje međunarodni sudovi koji su utvrdili pojedinačnu odgovornost za genocid, opsade i masovne zločine. To nije pitanje političkog ukusa, nego sudski utvrđene istine.
Nažalost, dio javnosti prihvata ovakve narative jer su jednostavniji od kompleksne istine. Lakše je reći da su “svi činili zločine” nego objasniti ko je planirao, ko je komandovao, a ko je bio žrtva. Lakše je postaviti bilbord nego otvoriti arhive, čitati presude i priznati vlastite greške. Ali društvo koje odbija istinu ne dobija mir, nego produženu krizu sjećanja.
A upravo se u toj krizi manipuliše mladim generacijama koje rat nisu doživjele, ali njegovu verziju nasljeđuju kroz propagandu.
Odgovornost institucija i granice javne riječi
Ovaj slučaj ponovo pokazuje koliko je važno da institucije reagiraju kada javni prostor postane platforma za historijski revizionizam i političko ponižavanje žrtava. Sloboda izražavanja nije pravo na neograničenu laž, niti je javni bilbord prostor na kojem se bez posljedica može širiti propaganda. Društva koja žele mir moraju postaviti jasne standarde: kritika je dozvoljena, ali falsifikat nije normalan; rasprava je poželjna, ali vrijeđanje mrtvih i relativizacija zločina nisu doprinos javnom dijalogu.
Posebno je opasno kada se od onih koji su meta takvih poruka očekuje beskrajni sabur, smirenost i šutnja, dok se drugoj strani prešutno dopušta da proizvodi nove provokacije. Pomirenje nije jednako strpljenju jedne strane i slobodi da druga bezgranično vrijeđa. Pomirenje počinje tek onda kada svi akteri prihvate odgovornost za svoje riječi i postupke, a institucije pokažu da zakoni vrijede jednako za sve.
Bez toga, svaka priča o suživotu ostaje samo dekoracija na papiru.
Zato bilbordi u Istočnom Sarajevu nisu samo lokalna vijest, nego simptom dubljeg problema: borbe za kontrolu nad istinom. Dok god se presuđeni zločinci slavodobitno veličaju, a čovjek bez presude proglašava krivcem, teško je očekivati da će javni prostor biti zdrav.
I dok god se historija koristi kao poligon za dnevnu političku dobit, Bosna i Hercegovina će biti izložena novim pokušajima da se njena prošlost prekroji prema ideološkim potrebama onih koji još nisu odustali od starih matrica mržnje.
Na kraju, ostaje jednostavna, ali važna istina: Alija Izetbegović pripada historiji, a ne propagandi. O njegovoj ulozi mogu i trebaju suditi historičari, analitičari i vrijeme. Ali oni koji ga bez dokaza pretvaraju u krivca, dok istovremeno uzdižu presuđene ratne zločince, ne govore ništa o njemu, već o sebi. Govore o vlastitom odnosu prema istini, prema žrtvama i prema moralnim granicama društva u kojem žive.
A to je, nažalost, najtužniji dio cijele priče.
