Jednog dana, žena u pratnji svog sina došla je na rukju, nadajući se duhovnom ozdravljenju. Suočavala se s teškim izazovima, imala je teške reakcije na rukju, a sve to dodatno je komplikovala činjenica da nikada nije klanjala, iako je imala 43 godine. Također je pušila cigarete, što je hodža primijetio čim je stigla. Bila je u očigledno teškom stanju, kako fizički, tako i duhovno. Način na koji je govorila i ponašala se odavao je duboku unutrašnju pometenost, što naš narod često opisuje izrazom “pukla k’o sifon.”
Nakon što je hodža primijetio njen problem, obratio joj se riječima upozorenja. Rekao joj je da mora da se boji i stidi Allaha, dž.š., te da neće moći ozdraviti ukoliko ne promijeni svoje ponašanje i ne počne klanjati. Bez namaza i povezanosti s Allahom, njeno ozdravljenje bi bilo nemoguće. Hodža je bio direktan i jasan u svom savjetu, želeći da je usmjeri na pravi put.
Međutim, žena je u početku bila skeptična. Pitala se kako će ona, sa svojih 43 godine, naučiti klanjati. Nikada ranije nije se time bavila, a sada, kada je bila u tako teškoj situaciji, sve joj se činilo kao nepremostiva prepreka. No, hodža nije popuštao. Rekao joj je da mora početi klanjati, ali i prestati pušiti, jer cigarete mogu izazvati ozbiljne zdravstvene probleme. Dodao je kako bi mogla razviti tumor u stomaku zbog te loše navike.
Pušeći od svoje šesnaeste godine, žena je teško prihvatila tu činjenicu. Govorila je kako je to dio njenog života i da joj je teško da prestane. Ipak, hodža ju je podsjetio na ozbiljnost njenog stanja. Imaš sihir u stomaku, rekao je, i ako ne promijeniš svoj način života, mogla bi brzo oslabiti, a to bi ostavilo prostor za još teže posljedice. Osvrnuo se i na njenu porodicu, rekavši kako bi njen muž mogao naći drugu ženu, mlađu i zdraviju, te da bi ta druga žena mogla zauzeti njeno mjesto u kući koju je ona izgradila svojim rukama.
Ta misao je probudila u ženi osjećaj odlučnosti. Kao da je shvatila ozbiljnost situacije, odmah je pokazala interes da se promijeni. Pogledala je hodžu i zatražila ilmihal s police, govoreći kako će naučiti sve što treba da zna, jer neće dopustiti da je druga žena zamijeni u njenom domu. Rekla je da će naučiti sve molitve i islamske prakse, kao što bi to uradila prava vjernica.
Hodža je bio zadovoljan njenim odgovorom. Ohrabrio ju je, rekavši da je to ispravan stav, te da će, ako Bog da, uspjeti u svojim nastojanjima da se promijeni i ozdravi. U islamu nikada nije kasno za promjenu i povratak Allahu, dž.š., a ova žena je to prepoznala u pravom trenutku. Njena priča može poslužiti kao inspiracija mnogima koji se suočavaju s izazovima, bilo duhovnim ili fizičkim. Promjena dolazi s iskrenom vjerom i trudom, a uz Allahovu pomoć, sve prepreke mogu biti savladane.
Fuad Abdullah Seferagic
