U okupljenom mnoštvu, ljudi su mogli primijetiti da je efendija Abaza bio vidno potresen. Ovaj događaj, koji se desio 2017. godine, ostao je urezan u sjećanju kao važna pouka i primjer za sve. Efendija Abaza, stalni imam džemata Jezero u Sarajevu, koji se nalazi blizu stadiona Koševo, stigao je u svoju džamiju tog petka s dubokim nemirom. Promijenio je planiranu hutbu kako bi govorio o onome što ga je potreslo.
Okupljeni vjernici mogli su jasno vidjeti da je nešto ozbiljno uznemirilo njihovog imama. Efendija je prije namaza odlučio podijeliti s njima ono što ga je toliko pogodilo. Razlog njegove uznemirenosti bio je događaj na dženazi, koja se desila dan ranije, u četvrtak, 22. juna 2017. godine. Tog dana, efendija Abaz je svjedočio nečemu što nikada prije nije vidio, a vjerovatno ni mnogi drugi prisutni.
Tokom dženaze, došao je trenutak kada je trebalo prekriti tijelo zemljom. Kao što je običaj, prisutni su uzeli lopate i počeli zatrpavati grob. Među njima je bilo nekoliko mladića koji nisu bili naročito vješti u tom poslu. Ipak, najviše se trudio jedan čovjek srednjih godina. Unatoč vrućini, ovaj čovjek je vještim pokretima zatrpavao zemljom grob više od svih drugih.
Iznenada, ovaj čovjek je osjetio da mu je pozlilo. Kasnije će se saznati da je on otac dvoje djece i jedan od najbližih komšija preminulog dede Uzeira iz ulice Garaplina. U trenutku kada je došao ispratiti svog komšiju, njemu je pozlilo. Nastalo je komešanje i metež, prisutni su mu pokušali pomoći, a ubrzo je stigla i Hitna pomoć. Nažalost, ništa nisu mogli učiniti. Gospodin Muhamed je preminuo na mjestu gdje je došao ispratiti svog komšiju.
Efendija Abaza bio je duboko potresen ovim događajem. Taj trenutak ga je podsjetio na prolaznost života i blizinu smrti, koja nas sve čeka. U svojoj hutbi, efendija je želio podijeliti svoje misli s prisutnim vjernicima, podsjećajući ih na neizbježnost smrti i koliko često zaboravljamo koliko smo zapravo blizu nje.
Smrt gospodina Muhameda, dok je ispraćao svog komšiju, bila je snažan podsjetnik za sve prisutne na krhkost života. Efendija Abaza je iskoristio tu priliku da naglasi važnost svijesti o smrti i pripreme za nju, jer, kako je zaključio, iako znamo da će ona neumitno doći, često živimo kao da smo nesvjesni te činjenice. Ova priča služi kao važna pouka i ibret za sve, zaključio je efendija Abaza, kako je izvijestio Hayat.
