Učinimo tevbu i očistimo svoje duše i srca
Dok sam ležao u Lahdu, posmatrajući mračni i tijesni prostor, osjetio sam povjetarac koji je strujao iz njega. Pomisao na konačnost života preplavila me je.
Ljudi bi možda pomislili da je neko lud ako bi ga vidjeli kako hoda po mezarlucima u gluho doba noći ili sjedi pored mezara. Ali ponekad, suočavanje sa smrću može biti upravo ono što nam je potrebno da obnovimo svoju vjeru. Šejh Abdulaziz ‘Aql spominje Sufjana es-Sevrija, koji je imao iskopan kabur u svojoj sobi. Kad bi ga grijesi pritiskali, legao bi u njega, govoreći: “Gospodaru, vrati me! Vrati me!” A kad bi izašao, rekao bi sebi: “Evo, vraćen si, da vidimo šta ćeš sad uraditi.”
Jednom čovjeku, koji je naš savremenik, prespavati sabah namaz nije bila rijetkost, ali osjećaj krivice i tjeskobe nakon toga bio je neizdrživ. Nakon nekoliko prespavanih namaza, odlučio je da duhovno obnovi svoju dušu. Odlučio je posjetiti mezarluke i leći u prazni kabur kako bi doživio stvarnost smrti.
Bilo je kasno u noć kada je ušao u greblje. Mračna noć i potpuna tišina dodatno su pojačavali osjećaj straha i neizvjesnosti. Šetao je između mezara, pažljivo pazeći da ne stane na njih, i osjetio je miris smrti – miris koji bi uvijek mogao prepoznati. Sjeo je pored jednog mezara i počeo razmišljati o životu i smrti. Pitao se kakve su životne priče ljudi koji su tu ukopani, šta bi mu sada rekli kada bi mogao razgovarati s njima.
Primijetio je nekoliko svježe iskopanih mezarova koji su čekali sutrašnje dženaze. Otišao je do jednog od njih, osjetivši neopisiv strah dok je stajao iznad njega. Tjerao je sebe da siđe u kabur, ali noge su mu bile teške. Srce mu je ubrzano kucalo, a osjećaj straha i nelagode bio je sveprisutan.
Napokon je skupio hrabrost i polako sišao u kabur. Sjeo je na sredinu kabura, skupljenih nogu prema prsima, i osjetio hladnoću zemlje. Zatvorio je oči i pomislio: “Kako je u njemu biti mrtav?” Ležeći u kaburu, osjećao je težinu svojih grijeha i prolaznost života. Pogledao je prema Lahdu, osjećajući strah i tjeskobu dok je razmišljao o tome kako će se jednog dana naći u tom mračnom prostoru, prepušten Allahovoj milosti.
Nakon što je izašao iz kabura, noge su mu drhtale, a srce mu je bilo ispunjeno pokajanjem. Dok je izlazio, činio je istigfar, moleći Allaha za oprost. Obećao je sebi da više nikada neće prespavati sabah namaz. Bio je slomljen i umoran, ali je osjećao unutrašnji mir.
Ovaj čovjek je prespavao samo nekoliko sabah namaza, ali njegovo pokajanje bilo je duboko i iskreno. Šta je s onima koji nikada nisu klanjali? Šta je s onima koji svoju vjeru praktikuju samo povremeno? Kako će oni položiti račun kada dođe vrijeme za suočavanje s vlastitim djelima?
Allah je Milostiv, ali Njegovu milost treba zaslužiti kroz pokajanje, tevbu i iskrenu predanost. Neka nam ovaj primjer bude podsjetnik da se uvijek vraćamo Allahu, čistimo svoje duše i srca, te živimo život ispunjen vjerom i dobrim djelima.
