Hoće li Hrvat prvi put nakon 1997. godine ponovo preuzeti Ministarstvo vanjskih poslova BiH?
U političkim krugovima u Bosni i Hercegovini posljednjih dana sve glasnije kruže nagađanja da bi u novom sazivu vlasti pozicija ministra vanjskih poslova BiH mogla pripasti hrvatskom kadru. Iako službeni rezultati izbora još nisu do kraja potvrđeni i pregovori o formiranju vlasti tek slijede svoj puni tok, već se u javnosti otvara pitanje raspodjele najvažnijih funkcija u Vijeću ministara BiH.
Tema nije nova, ali dobija dodatnu težinu zbog činjenice da je od osnivanja prvog poslijeratnog Vijeća ministara Hrvatima ta funkcija pripala samo jednom, i to davne 1997. godine.
Riječ je o resoru koji u Bosni i Hercegovini ima izuzetno snažnu političku i simboličku vrijednost. Ministarstvo vanjskih poslova nije samo administrativna institucija zadužena za diplomatske kontakte, već i važna poluga u oblikovanju međunarodnog položaja države, odnosa s Evropskom unijom, susjedima i velikim globalnim akterima.
Upravo zato svaka rasprava o tome ko će voditi ovo ministarstvo nadilazi puko kadrovsko pitanje i ulazi u sferu šireg političkog utjecaja, predstavljanja i kontrole vanjskopolitičkog kursa zemlje.
Prema tvrdnjama koje se mogu čuti u prilozima pojedinih medija bliskih hrvatskom političkom bloku, ovoga puta bi se, zbog principa rotacije na ključnim funkcijama, mogla otvoriti prostor za to da ministar vanjskih poslova bude Hrvat. Takva ideja se oslanja na logiku prema kojoj bi nakon mandata u kojima su određene pozicije uglavnom pripadale Bošnjacima ili Srbima, i hrvatska strana trebala dobiti jedno od najutjecajnijih mjesta u državnoj vlasti.
U toj interpretaciji, upravo Ministarstvo vanjskih poslova djeluje kao prirodan izbor za takvu raspodjelu.
U prilog toj tezi izneseni su i politički argumenti koji idu mnogo dalje od same etničke ravnoteže. Naime, pojedini analitičari tvrde da bi hrvatski ministar vanjskih poslova bio važan za dodatno učvršćivanje evropske i evroatlantske orijentacije Bosne i Hercegovine.
Prema toj logici, hrvatski politički i diplomatski kadar, posebno onaj koji se oslanja na veze sa Zagrebom i evropskim institucijama, mogao bi biti percipiran kao stabilniji i predvidljiviji partner na međunarodnoj sceni. To je narativ koji se već godinama provlači kroz određene političke i medijske nastupe, naročito kada se govori o vanjskopolitičkim prioritetima države.
Beogradski analitičar Milan Sitarski, koji se u javnosti često dovodi u vezu s političkim stavovima bliskim Čovićevom HDZ-u, u tom je kontekstu poručio da bi hrvatski ministar mogao pomoći da se, kako tvrdi, bolje artikulira evropska i evroatlantska pozicija BiH. On je pritom iznio i ocjene o tome da dio bošnjačkih i srpskih političkih struktura, prema njegovom mišljenju, ponekad koketira s drugačijim geopolitičkim opcijama.
Takve izjave otvaraju dodatnu raspravu o tome koliko se vanjskopolitičke funkcije u BiH posmatraju kao instrument nacionalnog predstavljanja, a koliko kao mehanizam zajedničkog državnog interesa.
Drugi sagovornik koji je citiran u istom političkom okviru, Robert Kolobara, išao je korak dalje i poručio da bi hrvatski ministar vanjskih poslova mogao biti važan za “povrat onoga što je izgubljeno” i za otvaranje vrata koja, prema njegovom viđenju, dugo nisu bila dostupna Hrvatima u međunarodnim odnosima.
U njegovom tumačenju, takva funkcija ima potencijal da osnaži hrvatski politički subjektivitet u diplomatskoj areni i da pomogne u stvaranju pozitivnijeg imidža BiH u svijetu. Ovakvi nastupi ukazuju na to da se pitanje ministra vanjskih poslova ne posmatra samo kroz institucionalni okvir, nego i kroz prizmu identiteta, zastupljenosti i političke moći.
Diplomacija kao polje političke borbe i simboličke ravnoteže
U Bosni i Hercegovini svaka raspodjela funkcija u državnoj vlasti gotovo po pravilu postaje predmet političkog nadmetanja, ali i javnih interpretacija koje često prelaze granice stranačkih interesa. Ministarstvo vanjskih poslova je posebno osjetljivo jer se u njemu susreću tri važne dimenzije: unutrašnja politička ravnoteža, međunarodni ugled države i mogućnost da se kroz diplomatsku mrežu oblikuje percepcija Bosne i Hercegovine u svijetu.
Zato nije neobično da se upravo oko tog resora vode najžešće rasprave u postizbornim pregovorima.
Za hrvatske političke predstavnike, prema onome što se može iščitati iz ovakvih istupa, eventualno preuzimanje Ministarstva vanjskih poslova imalo bi i širi značaj od samog kadrovskog uspjeha. To bi predstavljalo potvrdu da Hrvati u BiH nisu samo formalni dio vlasti, već i stvarni nosioci ključnih institucija.
U političkom smislu, takav ishod bi se mogao predstaviti kao dokaz da hrvatska politika nije ograničena na lokalne i kantonalne nivoe, nego da ima kapacitet utjecati na međunarodnu poziciju države kao cjeline.
S druge strane, ovakva argumentacija otvara i važno pitanje: da li se vanjska politika jedne države može uspješno voditi kroz etničku logiku raspodjele funkcija ili je za to presudniji stručni i institucionalni kontinuitet? Bosna i Hercegovina je, zbog svoje složene ustavne arhitekture, često suočena s balansiranjem između kolektivnih prava konstitutivnih naroda i potrebe da država djeluje jedinstveno prema vani.
Upravo zbog toga, svako insistiranje na “etnički odgovarajućem” ministru izaziva i podršku i kritike, zavisno od političkog ugla iz kojeg se posmatra.
U javnom prostoru već se može osjetiti da će pregovori o formiranju Vijeća ministara biti obilježeni ne samo raspodjelom resora, nego i širim dogovorom o tome ko ima pravo govoriti u ime Bosne i Hercegovine prema vani.
Ako bi, kako se nagađa, premijerska odnosno predsjedavajuća pozicija pripala Bošnjaku, a hrvatska strana dobila Ministarstvo vanjskih poslova, to bi za neke bio znak funkcionalnog kompromisa, dok bi drugi u tome vidjeli još jednu političku trgovinu. Međutim, upravo takvi dogovori često određuju kako će izgledati naredne četiri godine državne politike.
Ne treba zanemariti ni širi međunarodni kontekst. Bosna i Hercegovina se već godinama nalazi između evropskih integracija, unutrašnjih institucionalnih blokada i pritisaka različitih vanjskih interesa. U tom smislu, svaki ministar vanjskih poslova mora biti i političar, i pregovarač, i tumač države pred stranim diplomatama. Zato je razumljivo zašto pojedine stranke i njihovi analitičari takvu funkciju smatraju ključnom za dugoročnu poziciju jednog naroda unutar Bosne i Hercegovine.
Na kraju, iako se još uvijek govori o mogućnostima, a ne o konačnim dogovorima, jasno je da je tema hrvatskog ministra vanjskih poslova postala jedna od najzanimljivijih u postizbornom političkom mozaiku. Da li će do toga zaista doći zavisi od pregovora, rasporeda snaga i političke volje lidera koji budu sjedili za stolom. Ono što je sigurno jeste da bi eventualni izbor hrvatskog kadra na čelo bh.
diplomatije imao snažan odjek, kako unutar zemlje, tako i izvan njenih granica.
U svakom slučaju, rasprava o ovom resoru pokazuje da u Bosni i Hercegovini nijedna visoka funkcija nije samo pitanje upravljanja institucijom, nego i pitanje simbolike, legitimiteta i političkog utjecaja. Upravo zato će naredni dani i sedmice pokazati da li se najave i nagađanja mogu pretvoriti u konkretan politički dogovor.
