„Četiri sina, sva četiri otišla od kuće…
Jedan u Njemačku, dvojica se osamostalila nakon studija pa žive sami, četvrti se oženio, a žena neće s nama.
Kuća stalno prazna, a mi već stari, nema ko da nam pomogne. Imamo veliku kuću i imanje u predgrađu, kao i jedan stan u centru grada, i planiramo da to ostavimo u dobrotvorne svrhe.
Kad već oni o nama ne brinu, poslije svega što smo učinili da ih školujemo i od njih napravimo ljude, zašto bismo mi zbrinuli njih?”
Ova situacija nije neobična u današnje vrijeme, kada sve više mladih ljudi napušta svoje domove zbog obrazovanja, posla ili vlastitih obaveza. Roditelji često ostaju sami, osjećajući se zapostavljenima ili zanemarenima. Donošenje odluke o ostavljanju imovine u dobrotvorne svrhe može biti izraz njihove želje da ostave pozitivan trag u društvu, ali i reakcija na osjećaj nebrige od strane svoje djece.
Ipak, važno je razmotriti sve aspekte ovakve odluke i možda pokušati razgovarati s djecom o svojim osjećajima i potrebama. Možda postoji mogućnost za bolje razumijevanje i rješavanje problema kroz otvorenu komunikaciju. Ponekad djeca nisu svjesna osjećaja svojih roditelja i koliko im znači njihova blizina i podrška.
Ako se ipak odluče za donaciju, bit će to plemenit čin koji može pomoći mnogima u potrebi. Ostavljanje imovine u dobrotvorne svrhe može donijeti zadovoljstvo i ispunjenje, znajući da će njihov doprinos društvu nastaviti živjeti i nakon njih.
