Ko će formirati novu vlast u BiH: matematičke kombinacije, politički savezi i borba za bošnjački blok
Poslije izbora u Bosni i Hercegovini jedno pitanje više nije bilo dominantno: hoće li SDA ući u vlast. Prema preliminarnim rezultatima, ta stranka je potvrdila status najjače političke snage u Federaciji BiH, dok je SNSD zadržao čvrstu poziciju u Republici Srpskoj.
Zato se politička priča premjestila sa jednostavnog brojanja mandata na mnogo osjetljivije pitanje: ko će s kim praviti većinu, i još važnije, koga će pojedine stranke ostaviti van vlasti kako bi oblikovale buduću opoziciju.
U takvim postizbornim okolnostima, svaka kombinacija nije samo matematičko pitanje nego i test političke volje, međusobnog povjerenja i dugoročnih ciljeva. U Federaciji BiH, gdje je za stabilnu većinu potrebno najmanje 50 ruku u Predstavničkom domu, raspored mandata pokazuje da nijedna stranka sama ne može upravljati procesom.
Upravo zbog toga se pažnja javnosti preusmjerila na potencijalne koalicije, a posebno na odnos između SDA, HDZ-a BiH, SDP-a i Stranke za BiH, ali i na to kako će se u cijelu priču uklopiti stranke tzv. Trojke i manjih partnera.
Federacija BiH: nekoliko mogućih većina, ali svaka sa svojom cijenom
Prema projekcijama mandata u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, SDA bi imala 32 zastupnika, SDP 16, HDZ BiH 14, Stranka za BiH devet, NiP sedam, DF/GS šest, Naša stranka četiri, NES/PDA/Naprijed četiri, dok bi blok HDZ 1990/HNP/Hrvatska petorka također raspolažao sa četiri mandata. Na papiru to otvara nekoliko jasnih modela vlasti, ali u stvarnoj politici brojke nikada nisu dovoljne same po sebi.
Potrebno je i usaglašavanje oko programa, raspodjele resora, kontrole javnih preduzeća i načina odlučivanja o ključnim zakonima.
Najjednostavnija opcija bila bi koalicija SDA – HDZ BiH – Stranka za BiH. Te tri stranke zajedno bi imale 55 zastupnika, što je dovoljno za komotnu većinu u Parlamentu FBiH. Ovakva konfiguracija djelovala bi kao najkraći put do formiranja vlasti, jer ne bi zahtijevala pregovore sa širokim spektrom manjih političkih subjekata. Ujedno bi bila i ideološki i organizacijski preglednija od velikih i često nestabilnih koalicija sastavljenih od više stranaka različitih prioriteta.
Ipak, i takva većina nosi političke posljedice. Ako bi SDA išla u savez sa HDZ-om BiH i Strankom za BiH, SDP bi ostao u opoziciji i dobio prostor da naredne četiri godine gradi identitet ozbiljnog kritičara vlasti. Za socijaldemokrate bi to značilo priliku da se konsolidiraju, ojačaju unutarstranački, te bez tereta upravljanja institucijama pripremaju teren za sljedeće izbore.
U bosanskohercegovačkoj politici opozicija često nije samo kontrolna uloga nego i poligon za novo pozicioniranje, posebno kada vlast ulazi u period unutrašnjih nesuglasica.
Druga varijanta bila bi mnogo šira i u političkom smislu ambicioznija: SDA, SDP, HDZ BiH i Stranka za BiH zajedno bi imali čak 71 od 98 mandata u Predstavničkom domu FBiH. Takva koalicija bi, barem brojčano, izgledala kao gotovo neprobojna parlamentarna većina. Vlada formirana na toj osnovi mogla bi imati snažnu institucionalnu stabilnost, ali bi istovremeno bila izložena teškom balansu interesa.
Što je više partnera, to je veća i cijena svake odluke: od podjele ministarskih resora do kontrole nad ključnim javnim sistemima.
U takvom scenariju bi i opozicija bila fragmentirana. Manje stranke poput NiP-a, Naše stranke, DF-a ili drugih političkih aktera morale bi tražiti svoju šansu upravo u tome što bi gotovo svi veliki igrači bili smješteni u istu vlast. To bi im moglo pomoći da se predstave kao jedina prava alternativa, naročito ako bi koalicija djelovala previše kompromisno, birokratski ili sporije nego što javnost očekuje.
Drugim riječima, široka vlast često proizvodi mir na vrhu, ali i jača frustraciju na marginama političkog sistema.
Uloga Stranke za BiH i pitanje političkog pozicioniranja
Treća opcija dodatno komplikuje odnose u bošnjačkom političkom korpusu. Prema toj računici, SDA, SDP i HDZ BiH imali bi ukupno 62 mandata, što je sasvim dovoljno za formiranje vlasti bez dodatnih partnera. Međutim, u tom modelu posebno osjetljivo postaje pitanje Stranke za BiH. Ta stranka je na izborima ostvarila značajan rast i sada raspolaže sa devet zastupnika, što joj daje daleko veću pregovaračku snagu nego ranije.
Ako bi ostala van vlasti, mogla bi se vrlo brzo profilirati kao ozbiljan i ambiciozan opozicioni akter.
Ovdje nije riječ samo o tome ko će dobiti ministarsku fotelju. Riječ je o dugoročnom političkom rasporedu snaga. Ako SDA ostavi SBiH izvan vlasti, postoji mogućnost da od potencijalnog partnera napravi konkurenta za isti birački prostor.
Takav rasplet bi mogao imati posljedice i na buduće izbore, jer bi Stranka za BiH imala snažniji argument da predstavlja nezadovoljni dio bošnjačkog biračkog tijela, naročito ako bi se predstavila kao stranka koja je bila spremna na saradnju, ali je odbijena.
Upravo zbog toga će postizborni pregovori biti mnogo više od običnog sabiranja mandata. Svaka odluka o tome ko ulazi u vlast, a ko ostaje van nje, istovremeno je i odluka o tome ko će u naredne četiri godine imati pristup resursima, medijskoj vidljivosti i institucionalnom uticaju. Stranke vrlo dobro znaju da vlast nije samo upravljanje budžetom nego i građenje političke mreže koja može trajati i nakon završetka mandata.
Može li se vlast formirati bez SDA?
Postoji i četvrta mogućnost, politički mnogo drugačija od klasičnih saveza oko SDA. Prema toj varijanti, Stranka za BiH mogla bi se prikloniti strankama sadašnje Trojke i HDZ-u BiH, čime bi se formirala većina bez SDA. Računica pokazuje da bi SDP, SBiH, NiP, Naša stranka i HDZ BiH imali tačno 50 mandata, što je minimalna većina.
To znači da bi takva vlast bila formalno moguća, ali politički osjetljiva i podložna svakoj vrsti unutrašnjih trzavica.
Upravo u tome leži njena najveća slabost. Minimalna većina ostavlja vrlo malo prostora za grešku. Svako nezadovoljstvo pojedinog zastupnika, svaki spor oko kadrovske raspodjele ili svako odustajanje od dogovorenih principa moglo bi ugroziti stabilnost cijele konstrukcije. Zato bi se takva vlast morala oslanjati na disciplinu, stalne konsultacije i visok nivo političke koordinacije. U suprotnom, većina od 50 glasova mogla bi postati vrlo nestabilna već nakon prvih ozbiljnijih sukoba.
Za SBiH bi to značilo i novo političko samopotvrđivanje. Umjesto da bude jedan od manjih partnera u vlasti predvođenoj SDA, ona bi postala ključni jezičak na vagi za stvaranje većine bez izbornog pobjednika. Takav potez mogao bi joj donijeti veću vidljivost i jači politički profil, ali i veći rizik, jer bi preuzela odgovornost za vrlo osjetljiv i potencijalno nestabilan aranžman.
Državni nivo: važnost SNSD-a i pregovori koji tek počinju
Na državnom nivou situacija je dodatno složena. Preliminarne projekcije daju SDA devet zastupnika, SNSD-u šest, a SDP-u pet u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. To pokazuje da će i na državnom nivou ključnu ulogu imati sposobnost stranaka da pronađu partnera koji im je ideološki prihvatljiv, ali i dovoljno snažan da obezbijedi potrebnu većinu.
U toj priči SNSD ostaje nezaobilazan faktor, posebno zbog svoje dominacije u Republici Srpskoj i političke težine koju zadržava u pregovorima o državnoj vlasti.
Zbog toga će naredni period vjerovatno biti obilježen pregovorima koji nisu samo tehnički, nego duboko politički. Pitanje više neće glasiti samo ko može okupiti dovoljan broj mandata, nego ko je spreman praviti kompromis i po koju cijenu. U zemlji sa složenim ustavnim uređenjem, postizborne kombinacije gotovo nikada nisu jednostavne, a svaka nova vlast istovremeno stvara i novu opozicionu mapu.
Drugim riječima, izbori su završeni, ali politička borba tek ulazi u najvažniju fazu. Naredne sedmice i mjeseci pokazat će da li će prevladati logika širokih koalicija, pragmatičnih dogovora i podjele odgovornosti, ili će stranke pokušati graditi vlast kroz uže, ali stabilnije saveze. U oba slučaja, jasno je da će odnosi između SDA, SDP-a, HDZ-a BiH, SBiH i SNSD-a oblikovati političku scenu BiH mnogo više nego sam izborni rezultat.
