U uvodnom dijelu razgovora, Igor Crnadak, kao vođa PDP-ovog kluba u Narodnoj skupštini Republike Srpske, istaknuo je zabrinjavajuću praksu cenzure unutar parlamenta svaki put kad se opozicionari dotaknu teme povezanih s Prointerom ili pitanjem kako je Milorad Dodik navodno “ušunjao u Sud Bosne i Hercegovine i dao izjavu”. Nastupajući odlučno, Crnadak je tu praksu ocijenio neprihvatljivom i naglasio da predsjedavajuća Anja Ljubojević često prekida riječi opozicionara u trenucima kada oni žele ukazati na ove kontroverzne teme. Njegove riječi – “Nemojte to da radite” – jasno sugerišu da postoji institucionalni mehanizam kojim se guši sloboda izražavanja, posebno kad se prelamaju interesne veze između politike i ekonomije.
Potom je Crnadak podsjetio na čuveni afera povezanu s Prointerom, ističući:
-
Prije pet godina takva optužba bi bila kategorizirana kao besmislena, gotovo nečuvena;
-
Danas, međutim, državni ugovori preko Prointera postaju predmet zvaničnih žalbi i optužbi opozicije;
-
Poslanici su upozoreni da ne spominju Dodika i to unutar zakonodavnog doma – što predstavlja direktno ograničenje slobodne rasprave.
Crnadak je dodatno razotkrio pozadinu ovih poslovnih transakcija, napominjući da se “95 posto poslova koje radite, radite sa državom”, izjavivši da te tvrdnje zvuče “zastrašujuće”. To je dio šireg narativa kojim se ukazuje na praksu da se državne resurse koncentrisano kanalizira kroz jednu firmu – Prointer. Naglasio je:
-
Monopol – podaci ukazuju da je Prointer bio jedini ponuđač na tenderima za gotovo sve poslove koje je sklopio s državom;
-
Izvlačenje budžetskog novca – optužio je firmu da je obavljala isključivo usluge s ciljem izvlačenja javnog novca – “iz jedne firme”.
Crnadak je naglasio da se ne radi o individualnoj optužbi protiv Bojana Vujića kao predlagača, već o sistemskoj pojavi u kojoj državne institucije pokrivaju monopolske aranžmane jedne firme, a politički establišment to ne osporava, već podržava.
U razradi, poglavito se obrađuje sistemska priroda te pojave. Radi se o praksi gdje se političke odluke – konkretno, izbor opreme i informatičkih usluga – donose unilaterano, a država ne omogućava realnu konkurenciju. Zadržavanje monopolskog ugleda jedne firme – koja onda raspolaže javnim resursima – ukazuje na duboku povezanost između politike i ekonomije u RS.
Crnadak naglašava transparenciju kao osnovnu vrijednost, ali je ocijenio:
-
Da se transparentni tenderi izbjegavaju;
-
Da se podaci o poslovima se ne javno objavljuju niti precizno razjašnjavaju;
-
Da se finansijsko stanje javnih firmi i ugovora skriva iza političkog narativa o suverenitetu i odbrani entiteta.
Ovakav model, prema Crnadaku, ugrožava jedno načelo – princip odgovornosti i javnog nadzora. Dodaje: “Evo demantujte me ako nije tako” – time poziva na javnu polemiku, insinuirajući da odgovor neće uslijediti jer nema validnih objašnjenja za takav način raspodjele budžetskih sredstava.
Parlament RS se, kaže Crnadak, pretvorio u forum gdje se ne propituje poslovanje povezanih struktura, već se opozicija sustavno pokušava ućutkati:
-
Cenzura – zaustavljanje govornika na svaku kritiku;
-
Politizacija – narativ o “napadu na RS” koristi se kao sredstvo zastrašivanja.
On ističe da viđenje da “napad na njih znači napad na Republiku Srpsku” služi kao retorička barijera za kritičku raspravu.
Time se otvara bitno pitanje demokratskog legitimiteta: može li zakonita vlast – u parlamentu – govoriti o isečcima finansijskih monopola ako ih guši vlastita komisija i predsjedavajuća Skupštine? Govor o ovome biva tumačen kao neprihvatljiv i ocijenjen kao neprimjeren, dok ovi sistemi ostaju skriveni od javnosti.
U zaključku, Crnadkovo obraćanje jasno pokazuje dvije suprotstavljene logike:
-
Logika vlasti – nastoji zadržati kontrolu nad političkim i ekonomskim tokovima, koristeći diskurzivnu energiju poput patriotizma i zaštite Republike Srpske;
-
Logika opozicije – traži transparentnost, javnu debatu i odgovornost pri trošenju javnih sredstava, sigurnost javnog nadzora i jasno razdvajanje političkih i privatnih interesa.
Opozicija, prema njegovim riječima, propituje ono što se za nju odjednom proglašava tabuom – politički i moralni nepodnošljivost spominjanja imena Dodik ili kompanije Prointer – i tu vidi sudar slobode izražavanja i autoritarnih tendencija unutar parlamentarnog procesa.
Crnadak zaključuje porukom: sve dok se ovakav princip ne promijeni, ne postoji istinska demokratska legitimnost niti garancija da će se javnim resursima upravljati u interesu građana, a ne u interesu uskog političko-ekonomskog kruga.
