Američki izbori, Balkan i Bosna i Hercegovina: šta znače promjene u Washingtonu za Sarajevo?
Svaki izborni ciklus u Sjedinjenim Američkim Državama privlači pažnju širom svijeta, ali za Bosnu i Hercegovinu ta pažnja nikada nije samo formalna. Washington je, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas, ostao jedan od ključnih međunarodnih stubova na kojima počiva ustavni i politički poredak Bosne i Hercegovine. Zato se i nakon američkih izbora postavlja isto pitanje: da li promjena političke većine u SAD-u može promijeniti odnos prema BiH, i koliko će taj odnos zavisiti od novih odnosa snaga u Kongresu, Bijeloj kući i diplomatskim krugovima?
O tim temama u emisiji Plenum Federalne televizije govorili su ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, ambasador BiH pri Ujedinjenim nacijama Zlatko Lagumdžija i bivši hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova Miro Kovač. Njihova izlaganja ponudila su različite, ali u mnogo čemu i dopunske perspektive o tome kako Bosna i Hercegovina treba da se ponaša u vremenu globalnih političkih promjena, pojačanih tenzija i sve izraženijeg nadmetanja velikih sila.
Lagumdžija: američka politika prema BiH ostaje dosljedna
Zlatko Lagumdžija je naglasio da Sjedinjene Američke Države, uprkos smjenama administracija, već više od tri decenije imaju prepoznatljiv i konzistentan stav prema Bosni i Hercegovini. Prema njegovim riječima, bez obzira na to da li su na vlasti demokrati ili republikanci, osnovne američke poruke ostaju iste: podrška teritorijalnom integritetu, suverenitetu, političkoj nezavisnosti i multietničkom karakteru Bosne i Hercegovine.
Ambasador je podsjetio da takav pristup nije slučajan, nego da je ugrađen i u samu logiku Dejtonskog sporazuma, koji je okončao rat i definisao današnji ustavnopravni okvir zemlje. U njegovom tumačenju, američka vanjska politika prema BiH nije proizvod dnevne političke mode, nego strateškog razumijevanja da je stabilna Bosna i Hercegovina važna za širu sigurnost Zapadnog Balkana. Upravo zbog toga, kako je rekao, promjene u sastavu Kongresa mogu donijeti određene nijanse, ali ne i preokret u osnovnom kursu.
Lagumdžija je posebno naglasio da je broj prijatelja Bosne i Hercegovine u američkom Kongresu danas veći nego ranije. To, po njegovoj ocjeni, znači da će svaka buduća rasprava o BiH imati širu mrežu ljudi koji razumiju njenu unutrašnju složenost i odbacuju ideje podjele zemlje ili podržavanja secesionističkih politika. U tom kontekstu je ocijenio da bi politički akteri koji su se oslanjali na podršku Milorada Dodika mogli biti suočeni s novim raspoloženjem u američkim institucijama.
Komentarišući Dodikove lobističke aktivnosti u Sjedinjenim Državama, Lagumdžija je poručio da se institucionalna politika ne može zamijeniti skupim lobiranjem. Prema njegovim riječima, slike i prisustvo na događajima ne znače politički utjecaj ako iza njih ne stoji zvanična državna strategija. Posebno je kritikovao nastupe na skupovima koji pokušavaju predstaviti Dodika kao nekoga ko brani zapadne vrijednosti, ocijenivši da je takva interpretacija duboko odvojena od stvarnosti u Bosni i Hercegovini. U njegovom nastupu bila je jasna poruka: novac može kupiti pristup, ali ne može promijeniti činjenice.
Konaković: nema suštinske promjene američkog stava
Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković zauzeo je sličan stav, ali je dodatno objasnio da se u domaćoj javnosti često stvara pogrešan dojam kako je Washington napustio stari okvir podrške Bosni i Hercegovini. Prema njegovim riječima, promijenila se tehnika djelovanja i dinamika odlučivanja, ali ne i strateški interes Sjedinjenih Država za stabilnu i cjelovitu BiH. Konaković je istakao da je dolazak Donalda Trumpa promijenio način rada američke administracije, ali ne i osnovni pravac vanjske politike prema Balkanu.
On je podsjetio na sjednicu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, gdje su, kako je rekao, i stalne i nestalne članice poslale vrlo slične poruke: podrška suverenitetu BiH, očuvanje teritorijalnog integriteta, stabilnost Balkana i osuda secesionizma. Za Konakovića je to dokaz da međunarodni okvir nije promijenjen, uprkos pokušajima nekih političkih aktera da predstave situaciju kao da su svjetske sile zaboravile na Bosnu i Hercegovinu. Njegova poruka bila je da nema razloga za dramatizaciju, ali ima za oprez i stalni diplomatski rad.
Govoreći o unutrašnjim političkim okolnostima u SAD-u, Konaković je naglasio da su izborni rezultati prije svega odraz američkih domaćih pitanja: ekonomije, cijena energenata, inflacije i percepcije šire sigurnosne politike. U takvom kontekstu, Bosna i Hercegovina nije bila centralna tema izbora, ali to, prema njegovim riječima, ne znači da će biti marginalizovana u budućoj vanjskoj politici. Naprotiv, smatra da će SAD i dalje ostati ključni partner BiH, bez obzira na to ko sjedi u Bijeloj kući.
Konaković je posebno kritikovao način na koji se u javnosti predstavljaju Dodikove lobističke aktivnosti. Tvrdi da se često stvaraju slike političkog uspjeha na osnovu fotografija s utjecajnim ljudima, iako te slike ne znače da je došlo do dogovora ili podrške strateškim ciljevima. Po njegovoj ocjeni, Dodik je potrošio ogromna sredstva pokušavajući popraviti svoj međunarodni položaj, ali nije uspio postići ono što mu je bio glavni cilj – redefinisanje odnosa prema njegovoj politici i oslobađanje od posljedica secesionističkih poteza.
Konaković je podsjetio i da su sankcije prema Dodiku ukinute tek nakon što je odustao od spornih zakona koje je usvojila Narodna skupština Republike Srpske, a koje su domaće i međunarodne institucije prepoznale kao dio destabilizirajuće politike. Međutim, istakao je da time nije riješen problem u suštini, jer politički narativ i dalje ostaje isti. U njegovom govoru provlačila se jasna teza da kriza nije nestala, nego je samo privremeno usporena.
Kovač: Evropa mora biti jača i samostalnija
Miro Kovač je američke izbore posmatrao iz šireg transatlantskog ugla, ističući da izborni rezultati u SAD-u najčešće odražavaju nezadovoljstvo građana aktuelnom administracijom, a ne nužno dubinske promjene u vanjskopolitičkoj orijentaciji. Po njegovom mišljenju, američki predsjednici vrlo često gube dio podrške na međuizborima, što je, kako je rekao, historijski obrazac. Time je želio pokazati da Trumpov politički udar ne treba tumačiti kao potpuno novi smjer, nego kao dio demokratske dinamike američkog sistema.
Kovač je posebno ukazao na važnost unutrašnjeg raspoloženja unutar Trumpove političke baze. Prema njegovoj ocjeni, dio birača koji su podržavali Trumpa očekivao je manje američkog učešća u ratovima širom svijeta, manje troškove i više fokusiranja na domaće probleme. Kada su cijene goriva, inflacija i sigurnosne tenzije počele pritiskati američke građane, dio podrške je oslabljen. Kovač je tu opisao i kao znak da čak i političke baze s izraženim konzervativnim identitetom imaju svoje granice kada je riječ o ratnim avanturama i ekonomskim troškovima.
Govoreći o Bosni i Hercegovini, Kovač je podsjetio da je ona proizvod složenog međunarodnog dogovora, u kojem su Sjedinjene Države imale presudnu ulogu, zajedno s evropskim partnerima. Zato smatra da sudbina BiH zavisi i od kvaliteta transatlantskog odnosa. Ipak, upozorio je da Evropa trenutno nema dovoljno političke snage da bude ravnopravan partner Washingtonu. Po njegovom mišljenju, evropske države često govore o svojoj važnosti, ali ne pokazuju dovoljno odlučnosti, zajedništva i strateške samostalnosti.
Kovač je ocijenio i da Evropska unija mora razvijati veću političku autonomiju ako želi biti ozbiljan akter u regionu i svijetu. To ne znači prekid sa SAD-om, nego drugačiji odnos, odnos ravnopravnih partnera. U njegovom nastupu mogla se prepoznati poruka da Evropa ne smije ostati samo prostor koji reagira na američke poteze, nego da mora sama formulisati vlastite interese i imati hrabrosti da ih dosljedno zastupa. Za Bosnu i Hercegovinu, prema toj logici, to bi značilo dodatnu sigurnost samo ako bi i Brisel i Washington bili podjednako angažovani.
Razgovor trojice sagovornika pokazao je da se iza američkih izbora ne krije samo pitanje ko će voditi Sjedinjene Države, nego i šira dilema o tome kako male i srednje države, poput Bosne i Hercegovine, mogu djelovati u periodu globalne neizvjesnosti. Dok jedni vjeruju da je američka politika prema BiH duboko ukorijenjena i stabilna, drugi upozoravaju da se promijenio način odlučivanja i da se tu pojavljuju nove prilike, ali i nove opasnosti. U svakom slučaju, jedno ostaje jasno: Bosna i Hercegovina i dalje zavisi od međunarodnog okvira, ali i od vlastite sposobnosti da bude dosljedna, institucionalna i politički ozbiljna.
