U posljednjih nekoliko dana u bosanskohercegovačkoj javnosti pojavile su se tvrdnje koje izazivaju ozbiljnu zabrinutost u pogledu funkcionisanja pravosudnog sistema BiH. Prema tim navodima, Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine odlučilo je da odgodi donošenje i objavu presude po žalbi u predmetu koji se vodi protiv Milorada Dodika, aktuelnog predsjednika Republike Srpske. Ova informacija je naišla na oštru kritiku, prije svega od strane ustavnog pravnika Milana Blagojevića, koji u autorskom tekstu za portal BN tvrdi da bi takva odluka, ukoliko je tačna, mogla ukazivati na potencijalno nezakonite radnje unutar suda.
Već na prvi pogled, Blagojević skreće pažnju na činjenicu da Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ne sadrži nikakvu odredbu koja bi omogućila formalno odgađanje roka za donošenje presude po žalbi. Iz toga slijedi da, prema njegovom tumačenju, sam čin najavljene odgode nema zakonsko uporište.
Blagojević pojašnjava da, budući da zakon ne predviđa vremenski okvir u kojem mora biti donesena presuda po žalbi, ne može se govoriti ni o njenoj odgodi u pravnom smislu. Sud, prema njemu, ne posjeduje ovlaštenje da “produži” rok koji uopšte nije propisan. Zato je informaciju o navodnoj odgodi neophodno uzeti s dozom sumnje, jer ona može ukazivati ili na dezinformaciju u medijima, ili na nepravilnosti u samom radu Apelacionog vijeća.
Ukoliko bi se, međutim, ispostavilo da je ova informacija istinita, Blagojević upozorava da bi to predstavljalo još jedan primjer moguće zloupotrebe pravnog sistema, čime se dodatno narušava povjerenje u nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa u Bosni i Hercegovini. On podsjeća da ovo ne bi bio prvi takav slučaj u kojem je Sud BiH, zajedno sa Tužilaštvom BiH, preduzimao korake koji su se doimali kao pravno neosnovani.
Blagojević navodi konkretan primjer: situaciju u kojoj je Milorad Dodik, iako se tada nalazio pod potjernicom, bez problema ušao u zgradu pravosudnih institucija, gdje su mu potom ukinute i mjere pritvora. Takav razvoj događaja, prema njegovim riječima, sugeriše na tendenciozno ponašanje institucija, koje svojim radnjama omogućavaju privilegovan tretman pojedincima iz političkog vrha.
Kao posebno zabrinjavajuće, Blagojević ističe mogućnost da se čitav proces oko donošenja drugostepene presude zapravo koristi za “pripremu terena” kako bi presuda bila usmjerena prema političkim ciljevima, a ne utemeljena na zakonu i pravnim činjenicama. Ovakvo ponašanje pravosudnih tijela, uključujući ne samo Sud i Tužilaštvo BiH, nego i OHR (Kancelariju Visokog predstavnika), on naziva “prljavim igrama” koje se vode ispod površine pravnog sistema.
Prema Blagojeviću, u središtu cijelog predmeta trebalo bi da se nalazi jedno jasno i precizno pravno pitanje:
-
Ima li OHR pravo da nameće zakone u Bosni i Hercegovini?
Na odgovor na to pitanje, tvrdi on, trebalo bi da se oslanja i presuda Apelacionog vijeća. Sve druge okolnosti, posebno one političke prirode, ne smiju uticati na konačnu odluku jer bi to značilo odstupanje od osnovnih principa pravne države.
U svojoj analizi, Blagojević se ne libi da:
-
Oštro kritikuje pravosudne institucije zbog navodne selektivnosti i netransparentnosti;
-
Ukazuje na moguće političke pritiske koji utiču na rad suda;
-
Poziva na dosljednu primjenu zakona, bez obzira na identitet optuženih;
-
Ističe važnost očuvanja integriteta suda kao temelja demokratskog društva.
Na kraju, njegov zaključak je jasan i upozoravajući – pravosuđe BiH se nalazi na prekretnici, i način na koji će se okončati slučaj Dodik mogao bi imati dalekosežne posljedice ne samo za pravni sistem, nego i za širu političku sliku zemlje. Ukoliko presuda bude donesena pod pritiskom političkih interesa, to bi, kako on tvrdi, bila ne samo pravna katastrofa već i dodatni korak ka urušavanju povjerenja građana u institucije.
U kontekstu svega navedenog, Blagojevićeva poruka je jasna: zakon mora biti iznad politike, a svaki pokušaj njegovog zaobilaženja mora biti prepoznat i osuđen. Jer, kako on poručuje, bez nezavisnog i nepristrasnog pravosuđa, ni demokratija ni pravna sigurnost ne mogu opstati.