Diplomatski pasoši u BiH ponovo u centru pažnje: između zahvalnosti državi i pitanja kriterija
U bosanskohercegovačkoj javnosti ponovo se otvorila tema koja gotovo uvijek izazove polemiku, a to je dodjela diplomatskih pasoša. Povod za novu raspravu bila je izjava bivše ministrice vanjskih poslova BiH Biserе Turković, koja je u podcastu „Oštar stav“ problematizirala broj pasoša izdatih tokom mandata aktuelnog ministra Elmedina Konakovića. Njena tvrdnja da je od 1992. godine nijedan ministar nije izdao toliko diplomatskih pasoša koliko je to učinjeno u ovom periodu odmah je izazvala burne reakcije, jer se radi o dokumentu koji u javnosti uvijek nosi i simboličnu i praktičnu težinu.
Turković je, prema navodima iz intervjua, istakla da je tokom njenog mandata dodijeljeno svega 12 diplomatskih pasoša, čime je željela naglasiti razliku u pristupu i obimu izdavanja u odnosu na aktuelno rukovodstvo Ministarstva vanjskih poslova. S druge strane, Konaković je 11. novembra potvrdio da je tokom njegovog mandata dodijeljeno 284 diplomatska pasoša, te je objavio i spisak njihovih nosilaca. Time je pokušao unaprijed odgovoriti na kritike i pokazati da u njegovom slučaju nema skrivanja informacija, ali je upravo objavljivanje spiska otvorilo nova pitanja o tome ko sve i po kojim osnovama dobija ovakvu privilegiju.
Prema obrazloženju ministra Konakovića, pasoše su dobili ljudi koji su, kako je rekao, zadužili Bosnu i Hercegovinu na različite načine. Među njima su sportisti koji predstavljaju državu na međunarodnim takmičenjima, naučnici čiji se rad prepoznaje van granica zemlje, privrednici koji otvaraju tržišta i zapošljavaju ljude, humanitarni radnici koji djeluju u kriznim područjima, kao i bivši članovi ratnog Predsjedništva RBiH. Ministar je naglasio da diplomatski pasoš ne znači automatski diplomatski imunitet, već da prvenstveno olakšava putovanje, pojednostavljuje administrativne procedure i u određenim situacijama pomaže službenoj komunikaciji s institucijama drugih država.
Ipak, rasprava nije ostala samo na općem objašnjenju. Dodatnu pažnju izazvalo je to što se na spisku nalaze i politički funkcioneri, među njima Damir Bulčević, Irfan Čengić i Zijad Lugavić, kao i Amel Kovačević i Mirza Ustamujić. Upravo prisustvo političkih imena u dokumentu koji bi, barem u javnoj percepciji, trebao biti rezervisan za izuzetno zaslužne pojedince, podstaklo je niz pitanja o tome gdje prestaje legitimna državna procjena, a gdje počinje politička pogodnost. Javnost je s pravom tražila da se za svako ime objasni ne samo funkcija koju osoba obavlja, nego i konkretan doprinos zbog kojeg je stekla pravo na ovakav dokument.
U svom komentaru Turković je, prema dostupnom sadržaju, posegnula i za ironijom, poručivši u suštini da bi, ako već gotovo 300 ljudi može dobiti diplomatski pasoš, onda možda „svi u Bosni i Hercegovini“ trebali dobiti isti dokument. Iako je takva formulacija očigledno bila satirična, ona je zapravo ukazala na suštinsku nelagodu mnogih građana: ako se pasoš dijeli široko i bez jasnog javnog obrazloženja, onda prestaje biti posebna privilegija i postaje predmet političkog i institucionalnog nepovjerenja. U toj ironiji mnogi su prepoznali i širu frustraciju zbog osjećaja da obični građani rijetko imaju priliku vidjeti dosljedna pravila, a često svjedoče izuzecima koji se doimaju kao selektivna pravda.
Međutim, priča o diplomatskim pasošima nije samo pitanje brojki. Ona otvara i ozbiljnije pitanje institucionalne kulture u BiH, odnosno načina na koji vlast komunicira svoje odluke. Kada građani ne znaju zašto je neko dobio privilegiju, a drugi nije, sumnja se gotovo automatski pretvara u političku temu. Zato je važno podsjetiti da se izdavanje diplomatskih pasoša ne odvija proizvoljno, već je uređeno propisima. Upravo zbog toga javnost očekuje da ministarstvo i nadležne institucije precizno objasne koji su kriteriji primijenjeni, ko je predlagao pojedinačna imena, te da li je u svakom slučaju postojao valjan pravni i administrativni osnov.
Sa stanovišta javnog interesa, razumljivo je da vrhunski sportisti, međunarodno priznati naučnici ili pojedinci koji državu predstavljaju u svijetu mogu imati opravdane razloge za određene putne olakšice. Njihov rad često prevazilazi granice institucija i zahtijeva brzu mobilnost, naročito kada učestvuju na takmičenjima, konferencijama, forumima ili humanitarnim misijama. Ipak, potpuno je drugačija situacija kada se među dobitnicima pojave ljudi koji su aktivni politički funkcioneri. Tada se prirodno postavlja pitanje da li su oni pasoš dobili zbog posebnog državnog doprinosa ili zbog funkcije koju trenutno obavljaju. U demokratskom društvu upravo je ta razlika ključna, jer javnost mora znati da li institucije rade po jednakim pravilima za sve ili po širini ministarske procjene.
Istovremeno, važno je naglasiti i da tvrdnje Bisere Turković, ma koliko politički oštre bile, same po sebi ne mogu biti dovoljne da se neko optuži za nezakonitost. Za takve zaključke potrebni su nadležni nalazi, provjere i eventualne istrage. Drugim riječima, politička polemika ne smije zamijeniti institucionalni postupak. Ali upravo zato ova tema zaslužuje više od međusobnih optužbi. Ona traži otvoren i precizan odgovor: šta je tačno javni interes, a šta lična procjena ministra? Ako se diplomatski pasoš shvati kao nagrada za zasluge, onda kriteriji moraju biti javni i mjerljivi. Ako je riječ o instrumentu državne funkcionalnosti, onda mora biti jasno zašto ga dobija određeni krug ljudi, a ne širi ili uži.
U konačnici, cijela priča pokazuje koliko je u Bosni i Hercegovini važno pitanje transparentnosti, posebno kada je riječ o simbolima državnog ugleda. Diplomatija nije samo protokol, već i način na koji država pokazuje poštovanje prema onima koji je predstavljaju. Zato svaka odluka o izdavanju diplomatskog pasoša nosi i poruku o tome ko se u društvu smatra dovoljno važnim, zaslužnim ili korisnim za državu. Dok se ta poruka ne objasni do kraja, javnost će i dalje postavljati isto pitanje: po kojim pravilima se mjeri zasluga za Bosnu i Hercegovinu? A dok odgovor izostaje, ironija s početka priče ostaje kao podsjetnik da građani ne traže privilegije, nego jasna pravila i jednaku primjenu zakona.
Izvori navedeni uz ovu temu uključuju podcast „Oštar stav“, izjave prenesene preko FENE i Federalne televizije, objave i analize portala Raport i Istraga.ba, kao i odredbe Pravilnika o izdavanju diplomatskih pasoša BiH. Urednički gledano, upravo kombinacija medijskih navoda, zvaničnih izjava i pravnog okvira čini ovu temu posebno osjetljivom, jer pokazuje koliko je u javnom prostoru važno razlikovati politički stav, pravnu proceduru i stvarni državni interes.
