Od tinejdžerskih dana živio sam vrlo lošim životom. Drogirao sam se, pio, družio sa lošim ljudima i radio svašta što nije trebalo. Kao dijete, učili su me da je Allah Stvoritelj svega, ali nikada nisam išao u mekteb, jer niko me nije dovoljno podučio o našoj divnoj vjeri. Kroz život sam prolazio kroz uspone i padove, ali nikada nisam negirao Gospodara. Ipak, nisam klanjao, postio, niti izvršavao druge islamske dužnosti, iako sam znao da to nije ispravno. Nastavljao sam s lošim načinom života, a godine su prolazile, dok sam ja tonuo sve dublje. Nisam živio u neimaštini, ali sreća mi je uvijek izmicala. Bio sam sretan u društvu, ali kad bih se osamio, shvatao bih koliko sam zapravo nesretan. Dan za danom, godine su prolazile, a ja nisam padao na sedždu. Ponovo naglašavam da nikada nisam negirao Gospodara, ali je bez namaza sve ostalo bilo upitno.
Prije četiri godine odlučio sam prestati piti i drogirati se, ali još uvijek nisam počeo klanjati. To je trajalo sve do prije tri, tri i po godine kada sam se našao u veoma teškoj situaciji. Tada sam molio Allaha da mi pomogne. Nije bilo nikoga kome bih mogao povjeriti svoj problem jer je bio takve prirode da mi je samo Allah mogao pomoći. Znao sam da se dova upućuje s dlanovima okrenutim prema gore, pa sam počeo doviti. Klanjati nisam znao, pa sam pronašao neki ilmihal iz prijeratnog perioda da bih naučio. Pošto sam znao Subhaneke, euzu, bismillu i Fatihu, odlučio sam klanjati po prvi put u životu. Klanjao sam i nakon toga dovio. Nedugo zatim, jedna osoba mi javlja, tako mi Allaha, da je problem riješen. Plakao sam i zahvaljivao Allahu. Niko nije bio sretniji od mene na svijetu.
Kada se sve završilo, ponovo sam prestao klanjati, da mi Allah oprosti. Prošla je još jedna godina, a ja sam se našao u porodičnom problemu. Situacija je svakim danom postajala sve gora. Jedne noći odlučio sam da napustim kuću jer je postalo nepodnošljivo. Otišao sam na spavanje s mišlju da ću sutra pronaći stan i otići pod kiriju. Legao sam uznemiren i razmišljao. U tom trenutku pomislio sam kako bi bilo najbolje da zapalim jedan džoint, kao nekad, da se smirim. Uzeo sam mobitel da nazovem prijatelja i dogovorim se da odemo negdje da zapalimo. Ali čim sam uzeo mobitel, misli mi skrenuše na namaz, i kao da me nešto obasjalo. Ustao sam, uzeo abdest i stao da klanjam.
Te noći, kada sam pao na sedždu, činilo se kao da se ništa ranije nije desilo. Sekirancija je nestala, a osjetio sam mir u srcu. Klanjao sam dokasno u noć i plakao, zahvaljivao Allahu na uputi. Od tada, klanjam evo već godinu i tri-četiri mjeseca, hvala Allahu. Allah je dao da dosta toga naučim sam. Pratim vašu stranicu, družim se s braćom i, sve u svemu, sretan sam. Što je najvažnije, problemi u porodici su nestali.
