Trideset godina nakon jednog od najstrašnijih zločina u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata, sjećanje na genocid u Srebrenici i dalje snažno odzvanja kako u Bosni i Hercegovini, tako i širom svijeta. Britanski BBC je u svojoj najnovijoj reportaži predstavio priču o tom tragičnom događaju, ali i o današnjem političkom kontekstu koji pokazuje koliko je teško zaliječiti rane prošlosti kada poricanje, mržnja i etničke tenzije i dalje prožimaju društvo.
U pozorištu u Sarajevu, publika je prisustvovala premijeri predstave Cvijeće Srebrenice, čije slike ostavljaju dubok emotivni utisak. Pred očima gledalaca odvijaju se slike koje podsjećaju na stvarne scene s mjesta zločina: ljudi kopaju po tlu, pronalazeći lične predmete – sat, sandalu – podsjetnike na izgubljene živote. Ta tiha i potresna simbolika nosi sa sobom više od samog umjetničkog izraza – ona oživljava ono što mnogi pokušavaju zaboraviti ili negirati.
Masakr u Srebrenici, počinjen u julu 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića zauzele zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija, ostaje zabilježen kao najteži ratni zločin u Evropi u posljednjim decenijama. Hiljade Bošnjaka, pretežno muslimana, vjerovale su da će ih prisustvo holandskog bataljona UN-a zaštititi. Umjesto toga, desila se tragedija – oko 8.000 muškaraca i dječaka odvedeno je i sistematski ubijeno, dok su žene i djeca deportovani.
Selma Alispahić, glumica i bivša izbjeglica, izjavila je da je nadala da će nakon 30 godina doći razumno vrijeme, ali je umorna od stalnog dokazivanja istine. Kako kaže, poricanje genocida i iskrivljavanje činjenica služi isključivo onima koji su profitirali od rata i danas pokušavaju sačuvati svoju moć.
To poricanje nije samo retorička borba. Dejtonski mirovni sporazum koji je formalno okončao rat 1995. godine, stvorio je komplikiranu političku strukturu zemlje. Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH, u kojoj pretežno žive Bošnjaci i Hrvati, i Republiku Srpsku, gdje dominira srpsko stanovništvo.
Politička moć je pretežno decentralizovana, što su mnogi iskoristili za potpirivanje nacionalizma. Među njima je i Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, koji je u posljednjim mjesecima gurajući zakone o povlačenju iz državnih institucija, izazvao direktni sukob sa visokim predstavnikom međunarodne zajednice, Christianom Schmidtom. Sud ga je osudio na godinu dana zatvora i šest godina zabrane obavljanja javnih funkcija, ali se Dodik žali na presudu, odbijajući da je prizna.
Schmidt upozorava na ozbiljne rizike: “Ovo je opasna igra sa sjećanjima onih koji su preživjeli strahote 1990-ih.” On smatra da je potrebno jače prisustvo Eufor snaga (vojne misije EU) kako bi se pružila stvarna sigurnost narodu BiH.
Na ulicama Sarajeva, uoči komemoracije, sjećanje je bilo jasno prisutno: ljudi su pod kišobranima ispratili konvoj sa posmrtnim ostacima sedam novopronađenih žrtava koji su upućeni ka groblju u Potočarima. Na ekranima širom grada istaknuti su natpisi: “Sjetimo se Srebrenice.”
Nasuprot tome, samo nekoliko kilometara dalje, u Istočnom Sarajevu, gotovo da nema javnih znakova sjećanja. Ćirilična obilježja i lokalne reklame podsjećaju da je to teritorija Republike Srpske, gdje vlada odbojnost prema obilježavanju genocida. Čak i visoki funkcioneri poput Staše Košarca, ministra vanjske trgovine iz Dodikove stranke, tvrde da spominjanje Srebrenice služi za produbljivanje podjela, i pokušavaju izjednačiti sve strane sukoba.
Nasuprot tim tvrdnjama, hiljade građana i dalje dolazi u Potočare u znak podrške žrtvama. Grupa biciklista, trkača i motociklista iz različitih dijelova zemlje stigla je na mjesto komemoracije, pokazujući da solidarnost i dalje postoji, uprkos pokušajima relativizacije.
Jedna od onih koji svakodnevno čuvaju istinu o genocidu je Mirela Osmanović, rođena dvije godine nakon što su joj dva brata ubijena u Srebrenici. Danas radi u Memorijalnom centru, gdje svakodnevno susreće bol preživjelih. Ona kaže da je podrška koju dobija iz cijele zemlje od ključnog značaja za Bošnjake koji su se vratili da žive u područje gdje su doživjeli najveću tragediju.
Međutim, priznaje da se sve češće osjeća nesigurno, jer politička klima u Republici Srpskoj podsjeća na dane iz 1992. godine, kada je sve počelo. “Moji roditelji kažu da današnja atmosfera podsjeća na onu koja je prethodila ratu,” navodi Mirela s uznemirenjem.
Za političke lidere poput Dodika, ova klima tenzija očigledno ima svrhu – održavanje moći kroz polarizaciju. Ali za obične ljude, a posebno one u Srebrenici, te igre ne znače ništa drugo osim produženja bola, straha i nesaniranih rana.
U konačnici, priča BBC-a jasno pokazuje da Srebrenica nije samo historijski događaj, već stalna borba između istine i poricanja, pravde i manipulacije, pamćenja i zaborava. I dok se jedni trude da sačuvaju dostojanstvo žrtava, drugi koriste njihovu tragediju kao političko oružje. I zato, borba za istinu – čak i nakon 30 godina – nije završena.
