Nosim je na rukama, priča mi Bahko, moj dobri prijatelj. Trčim koliko mogu. Vidim da nestaje. Život u očima koje toliko volim nestaje. Iako mi kiša i susnježica šibaju lice i majku u naručju, cijeli moj život mi se prevrće pred očima. Sjećanja mi dopiru do prvog poklona od nje i oca, crvene “Borovo” čizmice sa krznom futrovane.
Sjetih se mnogih noći koje je probdjela stavljajući mi obloge od sirćeta na noge, da skine temperaturu, da mi bude bolje, da ozdravim. Toliko puta su me njene mubarek ruke nahranile, podigle i nosile. U bolnicu, sanjivog, kada su se ona i otac u dugim zimskim noćima vraćali sa sijela.
Živa su mi sjećanja na pripremljeni čaj i ugrijanu dekicu, kada promrzao uđem u kuću sa sankanja. Pred očima mi slika kada sam je prvi put vidio u bolnici kao dječak. Bilo mi je teško. Onda se sjećam nje i porodične sreće kada mi je rodila sestru. Nevjerovatno je koliko čovjeku životnih scena izađe pred oči u samo jednom trenutku, djeliću trenutka, kada čovjek strepi za voljeno biće.
Za najdraže biće na ovome svijetu. Kada se osjećaš bespomoćan zbog njenih patnji i bolesti. Iako si svjestan da je starost neminovnost, ipak u dubini svoga bića si čvrsto uvjeren da majka ne može otići. Da ostaje u srcu. U nekom njegovom djeliću, ćošku ostaje zauvijek da pazi na nas. Da bdije i čuva…
Opet mi misli odlutaše u vrijeme dok nas je ispraćala u školu. Mene i sestru. Poslije nas ispraćala na posao. A kada smo osnovali svoje porodice, milovala je unuke istim onim umilnim rukama kao mene i sestru, rukama koje su već bile ruke starice. Ispraćala nas kad smo odlazili do kapije. Pa i dalje, prethodno nam napunivši cekere svačim. “Nek’ vam se nađe. Domaće je i zdravo. Znam ja da vi imate svega, al’… neka”.
Sjećam se i kada je otac otišao. Ostala je sama. Vehnula i kopnila je brzo. Obilazili smo je skoro svakodnevno, ali je njen pogled bio nekako dalek, odsutan. Sve do danas. Komšija me pozvao, rekao da je bolesna, da joj je teško disati. Došao sam sa posla za pet minuta, uprkos gužvi, uprkos gustom saobraćaju. Našao sam je sklupčanu na dvosjedu, disala je plitko i bila je modra. Brzo sam je smjestio u auto u polusjedeći položaj i pojurio kao lud. Pred hitnom je uzimam u naručje. Njene šake su bile bez snage, hladne. Tim hitne izlazi, ja je stavljam na kolica. Ona otvara oči i samo prošapta: “Sine, sestri…reci… Volite se”. Odvedoše je u salu za hitne slučajeve.
Ti trenuci čekanja na hladnoj stolici čekaonice trajali su vječnost. A ja sam znao da sam joj čuo glas zadnji put. Da sam joj osjetio život u rukama. Istim onim blagoslovljenim rukama koje su nas odhranile, podigle, pružile toliko ljubavi. Onda mi pred oči izađoše one crvene čizmice. Sjetih se mene u njenom naručju kad mi je otvarala vrata u život. I sjetih se sada nje u mom naručju kako zatvaram vrata života za njom. Gorko zaplakah…
U tom trenutku izađe doktor, skidajući masku. Priđe mi pognute glave i ozbiljnog lica…
Iznad prozora čekaonice uzletje predivna bijela ptica i vinu se u beskraj nebeskog plavetnila…
