Masovna kampanja straha na društvenim mrežama: kako su muslimani i migranti prikazivani kao prijetnja Britaniji
U jednoj od najsloženijih analiza digitalne propagande u posljednjim godinama, istraživači Marc Owen Jones i Sohan Dsouza otkrili su plaćenu kampanju koja je muslimane i migrante predstavljala kao opasnost po Britaniju, a u širem smislu i po evropski poredak. Prema njihovim nalazima, sadržaj iz te mreže je britanskoj publici prikazan više od 154 miliona puta u periodu od 2024. do 2026. godine. Taj broj ne znači da je toliko različitih ljudi vidjelo oglase, nego da je sadržaj pregledan i prikazivan ogromnom broju puta, često istim korisnicima više puta zaredom.
Ova kampanja nije bila obična politička reklama. Ona je, prema istraživanju objavljenom 29. oktobra, koristila pažljivo dizajnirane poruke koje su imale za cilj da izazovu osjećaj nesigurnosti, straha i kulturne ugroženosti. Jones je kasnije, 6. novembra, predstavio britanski dio nalaza u mediju The Nerve, dodatno pojašnjavajući način na koji su oglasi šireni i kako su platforme reagirale. Ključno pitanje koje se iz istraživanja nameće nije samo ko je sadržaj pravio, nego i ko je imao interes da publiku uvjeri kako su muslimani i migranti kolektivna prijetnja.
Kako je kampanja gradila narativ o „velikoj zamjeni“
Istraživači navode da su oglasi promovirali teoriju zavjere prema kojoj Katar organizira doseljavanje muslimana kako bi promijenio demografsku sliku evropskih država i stekao utjecaj nad institucijama. Takva poruka nije nova u evropskom i globalnom desničarskom digitalnom prostoru, ali je u ovom slučaju bila izuzetno agresivno umrežena i prilagođena različitim platformama. Snimci molitve, okupljanja u javnom prostoru i prizori muslimanskih zajednica korišteni su kao „dokazi“ navodne okupacije evropskih gradova, iako takvi prizori sami po sebi ne govore ništa o bilo kakvom planu preuzimanja društva.
Ovakav tip propagande oslanja se na dobro poznat obrazac: stvarni elementi života manjinskih zajednica izvlače se iz konteksta, montiraju u dramatične vizuale i zatim predstavljaju kao opasnost. Time se ne napada samo određena religijska grupa, nego se širi i šira poruka da je multikulturalnost sama po sebi prijetnja. To je naročito opasno u vremenu kada se društvene mreže koriste kao glavni izvor informacija za veliki broj građana, a emotivni sadržaj često putuje brže od provjerenih činjenica.
U kampanji su korišteni Facebook, YouTube i TikTok, a dio oglasa bio je proizveden uz pomoć umjetne inteligencije. To znači da nisu korištene samo klasične fotografije i videozapisi, nego i sadržaji koji su djelovali uvjerljivo, iako su mogli biti sintetički generisani ili manipulirani. Posebno zabrinjava činjenica da su mete ovakvih poruka bili ne samo anonimni korisnici, nego i javne ličnosti. Među njima se našla i Kate Middleton, čiji je lik korišten u porukama protiv susreta s katarskim emirom, čime je kampanja dobila i dimenziju elitne političke simbolike, a ne samo antiimigrantske retorike.
Šta istraživači vide kao trag ka proizvodnji sadržaja
Jones i Dsouza nisu tvrdili da su utvrdili konačnog naručioca ili finansijera kampanje. To je važna razlika, jer u ovakvim istragama postoje dva odvojena pitanja: gdje je sadržaj nastao i ko ga je platio. Njihovi tehnički tragovi, kako navode, upućuju na to da je dio materijala proizveden u Izraelu. Među elementima koje izdvajaju su izraelska IP adresa korištena tokom uređivanja Wikipedije, hebrejski nazivi i vremenski podaci u videozapisima. Sve to zajedno ukazuje na mogući trag porijekla, ali ne i na identitet konačnog nalogodavca.
Drugim riječima, istraživanje ne tvrdi da je izraelska vlada organizovala kampanju. Autori su vrlo precizni u tome da njihovi nalazi nisu dokaz državnog upravljanja. Ipak, činjenica da su tragovi tehnički povezani s izraelskim digitalnim prostorom otvara niz pitanja o tome kako se politički osjetljiv sadržaj proizvodi, prepakira i distribuira kroz međunarodnu mrežu posrednika. U savremenim propagandnim operacijama često je upravo ta zamućena linija između proizvođača, distributera i finansijera ono što otežava istrage.
Prema izvještaju, Meta je uklonila prvobitnu mrežu oglasa, ali se oglašavanje nastavilo pod drugim identitetima. To pokazuje da je zatvaranje jedne mreže često samo kratkoročno rješenje ako se ne razbije cijeli mehanizam. Posrednici povezani s oglasnim računima tvrdili su da su ih prodali nepoznatim kupcima, što dodatno zamagljuje trag novca i odgovornosti. U praksi, takav model omogućava da se kampanja brzo vrati pod novim imenima, novim profilima i drugim vizuelnim identitetima, dok platforme pokušavaju sustići dinamično prilagođavanje propagandne mašinerije.
Zašto je ova priča važna i šire od samog slučaja
Ovaj slučaj ne govori samo o jednoj kampanji, nego o načinu na koji se u digitalnom prostoru proizvodi i normalizira neprijateljstvo prema čitavim zajednicama. Kada se muslimani i migranti prikazuju kao prijetnja, posljedica nije samo politički spor ili žučna rasprava. Posljedica može biti porast netrpeljivosti, opravdavanje diskriminacije i stvaranje atmosfere u kojoj se ljudi drugačijeg porijekla ili vjere osjećaju nesigurno. Takve poruke ne ostaju uvijek samo u virtualnom prostoru; one prelijevaju stavove u svakodnevni život, medije i političke odluke.
Posebno je važno primijetiti da se ovdje ne govori o legitimnoj raspravi o migracijama, sigurnosti ili vanjskoj politici Katara. O tim temama se može i treba raspravljati otvoreno i kritički. Međutim, razlika između političke kritike i dehumanizacije presudna je. Kritika država, politika i institucija nije isto što i predstavljanje vjerske zajednice kao kolektivnog neprijatelja. Kada se granica prijeđe, javni prostor postaje alat za širenje straha, a ne za informisanu debatu.
Jedan od najvažnijih zaključaka iz ove priče jeste da odgovornost ne leži samo na onima koji proizvode sadržaj, nego i na platformama koje ga omogućavaju da se širi. Ako se isti oglasi vraćaju kroz nove račune i nove identitete, onda je jasno da su potrebne mnogo snažnije metode provjere, transparentnija pravila oglašavanja i ozbiljniji nadzor nad političkim kampanjama. Bez toga, digitalni prostor ostaje otvoren za operacije koje mogu oblikovati javno mnijenje na manipulativan i opasan način.
Istovremeno, važno je izbjeći i drugo pojednostavljenje: činjenicu da je dio operativnih tragova vodio prema Izraelu ne treba pretvarati u optužbu protiv svih Izraelaca ili Jevreja. Takav skok u zaključivanju bio bi jednako štetan kao i kampanja koja muslimane predstavlja kao prijetnju. Za ozbiljne optužbe potrebni su konkretni dokazi, imena i finansijski tragovi, a ne kolektivna krivica. Upravo zbog toga ovakva istraživanja imaju vrijednost: ona ne hrane nove stereotipe, nego pokazuju koliko su propagandni sistemi složeni, skriveni i teško dokazivi.
Izvori na koje se članak oslanja uključuju istraživanje Marca Owena Jonesa i Sohana Dsouze, pod naslovom „Manufacturing the Great Replacement“, kao i objavu u The Nerve. Njihov rad otvara prostor za dalju istragu: ko je finansirao kampanju, kako su oglasi prolazili provjere, zašto su pojedini sadržaji bili odobravani i koliko je drugih sličnih mreža možda još aktivno. U vremenu kada je propagandu moguće proizvoditi brzo, jeftino i u velikom obimu, odgovor na ta pitanja postaje pitanje javnog interesa, a ne samo akademske znatiželje.
