Bidenovi memoari otvaraju nova pitanja o Gazi, Netanyahuu i raspadu demokratskog jedinstva
Bivši američki predsjednik Joe Biden ponovo je u središtu političke pažnje nakon što su u javnost izašli detalji iz njegovih novih memoara, knjige „Promise Me, America“, koja bi trebala biti objavljena 17. novembra. U njima Biden ne govori samo o godinama provedenim u Bijeloj kući, nego i o jednom od najosjetljivijih i najkontroverznijih pitanja njegove administracije: odnosu prema ratu u Gazi i prema izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu. Njegove tvrdnje donose novu dimenziju u raspravu o tome koliko je američka politika prema Izraelu bila vođena strateškim interesima, a koliko političkom lojalnošću i strahom od gubitka utjecaja na Bliskom istoku.
Prema navodima iz knjige, Biden tvrdi da mu je Netanyahu tokom rata više puta obećavao kako će smanjiti stradanje palestinskih civila, ali da su takva obećanja vrlo brzo bila praćena novim vojnim operacijama i novim valovima civilnih žrtava. Ovakve optužbe nisu samo lični obračun dva politička lidera; one ponovo otvaraju staro pitanje o tome koliko su američke administracije zaista spremne da koriste svoj diplomatski i vojni utjecaj kada izraelska vlada djeluje suprotno javno proklamiranim humanitarnim ciljevima. Biden u memoarima ostavlja dojam čovjeka koji je bio razočaran partnerom kojem je vjerovao, ali istovremeno ne ide toliko daleko da potpuno dovede u pitanje vlastitu politiku podrške Izraelu.
U knjizi se, prema dostupnim dijelovima, vidi i Bidenovo uvjerenje da je Netanyahu prije svega vodio računa o vlastitom političkom opstanku. To je teška optužba, posebno kada dolazi od čovjeka koji je godinama branio američko-izraelski savez kao jedan od temelja vanjske politike Washingtona. Međutim, upravo tu nastaje najveći paradoks: ako je Biden smatrao da izraelski premijer ne ispunjava obećanja i da vodi politiku koja produbljuje humanitarnu katastrofu, zašto njegova administracija nije snažnije reagirala? To pitanje postaje još važnije kada se uzme u obzir da SAD nije bio pasivan posmatrač, nego država s velikim političkim, vojnim i finansijskim polugama utjecaja.
Američka podrška Izraelu ostaje ključna tema
Bidenovi memoari podsjećaju na složenost američke politike prema Bliskom istoku, gdje se javne izjave često razlikuju od privatnih procjena. Dok jedan dio američke javnosti sve glasnije traži uvjetovanje pomoći Izraelu poštivanjem humanitarnog prava, politički establišment u Washingtonu tradicionalno ostaje oprezan. U takvom okviru Bidenova administracija je pokušavala balansirati između podrške izraelskoj sigurnosti i pokušaja da se ublaže posljedice rata po palestinske civile. Ali iz današnje perspektive, ta ravnoteža djeluje sve krhkije i sve manje uvjerljivo.
Posebno je važno da Biden u memoarima ne tvrdi da je Washington bio nemoćan. Naprotiv, njegovo priznanje da su izraelski zvaničnici davali obećanja, a potom nastavili po starom, implicira da je Bijela kuća znala više nego što je javno govorila. To otvara raspravu o odgovornosti američke strane: da li je podrška Izraelu bila oblik strateškog partnerstva ili političko zatvaranje očiju pred posljedicama? U međunarodnoj politici često se kaže da velike sile djeluju prema interesu, ali upravo ovakvi memoari pokazuju koliko je taj interes ponekad teško odvojiti od moralne odgovornosti.
Netanyahu se u Bidenovim opisima pojavljuje kao lider koji je znao kako da održava odnos s Washingtonom, ali i kako da zadrži prostor za vlastite poteze na terenu. U ratnim okolnostima, kada se svaka odluka mjeri ljudskim životima, takva dinamika postaje naročito osjetljiva. Bidenovi navodi sugeriraju da su civilni gubici u Gazi bili rezultat ne samo vojne logike, nego i političke kalkulacije. To je tvrdnja koja će sigurno izazvati burne reakcije u Izraelu, među američkim saveznicima, ali i unutar same Demokratske stranke, gdje je odnos prema ratu u Gazi postao jedno od najdubljih izvornih neslaganja.
Debakl u televizijskoj debati i borba za ostanak u utrci
Drugi važan dio memoara odnosi se na Bidenov politički pad tokom predsjedničke kampanje 2024. godine. U knjizi on priznaje da je njegov televizijski duel s Donaldom Trumpom u junu te godine bio loš i da je ostavio ozbiljan utisak na birače, medije i stranačke čelnike. Ipak, Biden odbacuje interpretaciju prema kojoj je starost bila glavni razlog njegove nesposobnosti da vodi kampanju ili da obavlja predsjedničku dužnost. Po njegovom viđenju, problem nije bio u njegovoj osnovnoj sposobnosti, nego u jednom katastrofalnom nastupu koji je previše rano proglašen presudnim.
U svojim zapisima Biden jasno pokazuje da je vjerovao kako još uvijek ima političku šansu protiv Trumpa. Također tvrdi da mu stranačke kolege nisu dale dovoljno vremena da popravi nastalu štetu. To je važno jer pokazuje kako se unutar Demokratske stranke stvorila atmosfera nepovjerenja i panike. Na jednoj strani bili su oni koji su smatrali da je Biden i dalje najbolji kandidat, a na drugoj oni koji su vjerovali da će nastavak kampanje završiti katastrofom. Taj sukob nije bio samo pitanje ličnih ambicija, nego duboko strateško pitanje o tome kako pobijediti Trumpa i sačuvati političku kontrolu nad Bijelom kućom.
Biden opisuje i pritiske koje su na njega navodno vršili Nancy Pelosi i Chuck Schumer, što dodatno potvrđuje da su podjele unutar Demokratske stranke bile mnogo dublje nego što se to javno priznavalo. Kada predsjednik jedne stranke izgubi povjerenje najutjecajnijih ljudi u vlastitim redovima, to nije samo lična kriza nego i institucionalni problem. Biden je na kraju povukao kandidaturu, a njegovu poziciju preuzela je Kamala Harris. Međutim, politički zamah je već bio izgubljen, a Trump je na izborima odnio pobjedu. U tom smislu, memoari nude i pokušaj da se naknadno objasni jedna od najvećih političkih prekretnica u novijoj američkoj historiji.
Memoari kao političko opravdanje, ali i kao priznanje
Memoari političara rijetko su samo književni dokumenti; oni su gotovo uvijek i pokušaj da se vlastita ostavština oblikuje prije nego što to učine kritičari ili historičari. Bidenova knjiga se upravo tako može čitati: kao pokušaj da objasni svoje odluke, da naglasi ono što smatra nepravdom i da ostavi verziju događaja koju će buduće generacije moći uspoređivati s drugim izvorima. Ali istovremeno, takve knjige često otkrivaju ono što političari nisu željeli reći dok su još bili na vlasti. U ovom slučaju, to je prije svega pitanje koliko je Bijela kuća znala o stvarnim namjerama izraelskog rukovodstva i zašto nije reagirala snažnije.
Jedna od najvažnijih poruka ovih memoara jeste da politika moći i politika odgovornosti nisu isto. Dok je Biden bio predsjednik, svaka njegova izjava o Gazi i Izraelu imala je direktne posljedice na diplomaciju, vojnu pomoć i odnose s američkim saveznicima. Danas, kada više nije u Bijeloj kući, može govoriti slobodnije, ali i dalje ostaje pitanje da li je ta sloboda naknadni luksuz koji ne mijenja činjenicu da su odluke već bile donesene. Historičari će vjerovatno dugo raspravljati o tome da li je Biden pokušavao ublažiti ratne posljedice ili je, uprkos svojim moralnim dilema, ipak održavao kurs koji je omogućio nastavak rata.
U konačnici, ova knjiga nije važna samo zbog onoga što govori o Netanyahuu, nego i zbog onoga što otkriva o američkoj politici, o slabostima Demokratske stranke i o načinu na koji lideri nakon odlaska s vlasti reinterpretiraju vlastitu ulogu. Bidenovi memoari podsjećaju da politička istina rijetko dolazi u jednom komadu. Ona se raspada na izjave, procjene, pritiske, saveze i propuštene prilike. A upravo tu, između javne odgovornosti i privatnog priznanja, nalazi se najvažniji dio ove priče: pitanje šta je moglo biti učinjeno drugačije, i zašto nije.
Izvori: CNN, Associated Press, The Washington Post, The Times of Israel, Ynet, 13–14. novembar 2026. Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
