Trump tvrdi da su SAD pobijedile Iran, ali ostavlja otvoreno pitanje: kada rat zaista završava?
Donald Trump je u novom javnom nastupu izazvao pažnju izjavom da su Sjedinjene Američke Države pobijedile u ratu protiv Irana, ali je istovremeno poručio da Washington i dalje želi „potpunu pobjedu“ i da još nije odlučeno kada će sukob biti okončan. Takva formulacija ostavlja više pitanja nego odgovora, posebno zato što predsjednik nije precizirao šta tačno smatra konačnim vojnim ili političkim uspjehom, niti pod kojim uslovima bi rat mogao biti proglašen završenim.
Trump je govorio 11. novembra na Nacionalnom groblju Arlington, tokom obilježavanja Dana veterana, što je dodatno dalo težinu njegovim riječima. U govoru je rekao: „Pobijedili smo. Samo je pitanje kada ćemo ga završiti“, prema izvještajima novinara koji prate Bijelu kuću. Zatim je dodao da ne želi „93 posto pobjede“, nego potpuni trijumf. Međutim, nije objasnio na šta se taj procenat odnosi, niti je naveo kakve bi konkretne promjene na terenu, u diplomatiji ili u odnosu snaga značile da je cilj ostvaren.
Ovakav način formuliranja poruke nije neuobičajen za Trumpa, koji često koristi snažan, politički nabijen jezik kako bi ostavio utisak odlučnosti i dominacije. Ipak, u slučaju rata s Iranom, takve izjave nisu samo politička retorika. One utiču na međunarodnu sigurnost, cijene energenata, stanje na pomorskim rutama i ukupnu percepciju stabilnosti na Bliskom istoku. Kada jedan američki predsjednik tvrdi da je rat praktično dobijen, a da se još ne zna kada će biti završen, to otvara dilemu da li je riječ o vojnom uspjehu, političkom pritisku ili pokušaju da se domaćoj javnosti pošalje poruka snage.
Šta se dešava između Washingtona i Teherana
Prema dostupnim informacijama, sukob je počeo 28. februara američkim i izraelskim napadima na Iran, a Trump je u ranoj fazi govorio da bi rat mogao trajati četiri do pet sedmica, podsjeća ABC News. Više od osam mjeseci kasnije, međutim, stavovi Washingtona i Teherana i dalje ostaju duboko suprotstavljeni, posebno kada je riječ o nuklearnom programu i uslovima za obnovu pregovora. Upravo to pokazuje koliko je teško govoriti o „pobjedi“ u ratu u kojem vojna komponenta nije jedini problem, nego je u centru i pitanje pregovora, sankcija i regionalne sigurnosti.
Visoki iranski sigurnosni zvaničnik Mohsen Rezaei izjavio je 10. novembra da pregovori sa Sjedinjenim Državama trenutno nisu u toku. To pokazuje da se uprkos javnim porukama iz Washingtona ne nazire bliski diplomatski napredak. Prema Reutersu, Teheran traži da SAD ispune uslove iz privremenog dogovora iz juna prije nego što pristane na ponovno otvaranje Hormuškog moreuza i nastavak ozbiljnijih pregovora. Drugim riječima, iranska strana pokušava zadržati poluge pritiska, dok Washington nastoji održati vojni i ekonomski pritisak na Teheran.
Upravo u toj tački vidi se najvažniji problem Trumpove izjave: rat nije samo niz vojnih operacija, nego i proces u kojem svaka strana pokušava definisati uslove završetka. Ako Iran ne prihvata američke zahtjeve, a SAD ne nude jasno definisan put ka smirivanju sukoba, teško je govoriti o stvarnoj pobjedi. Politički efekat takve retorike može biti velik, ali bez jasnih kriterija ostaje nepoznato šta se zapravo smatra uspjehom.
Nuklearno pitanje ostaje u središtu sukoba
Trump je u govoru još jednom ponovio da Iran ne smije doći do nuklearnog oružja. To je vjerovatno najdosljedniji element američke politike prema Teheranu u posljednjim godinama, bez obzira na promjene tona i taktike u Washingtonu. Međutim, između deklarativnog cilja i stvarne strategije postoji važna razlika. Jedno je izgovoriti da Iran ne smije imati nuklearno oružje, a drugo je objasniti kako se to sprečava bez daljeg širenja sukoba, bez destabilizacije regiona i bez rizika od novih napada na pomorski promet i civilnu infrastrukturu.
Američki državni sekretar Marco Rubio ocijenio je da blokada i sankcije zasad daju rezultate i da nema potrebe za obnavljanjem velikih borbenih operacija. Takva izjava sugerira da Washington vjeruje kako ekonomski i politički pritisak može postići više nego novo intenziviranje sukoba. Ipak, sankcije same po sebi ne rješavaju sve probleme. One mogu oslabiti protivnika, ali ga mogu i dodatno motivisati da ojača otpor, traži podršku saveznika ili koristi nestabilnost na terenu kao sredstvo pregovaranja.
Za javnost je posebno važno razumjeti da nuklearno pitanje nije samo tema odbrane i sigurnosti, nego i simbol šireg nadmetanja za uticaj na Bliskom istoku. Sjedinjene Američke Države žele spriječiti Iran da razvije oružje koje bi moglo promijeniti regionalni balans snaga, dok Teheran nastoji sačuvati pravo na vlastiti strateški razvoj i pregovaračku poziciju. Zbog toga svaka izjava o „pobjedi“ djeluje preuranjeno ako ne postoji dogovor koji obavezuje obje strane i mehanizam provjere koji bi takav dogovor učinio održivim.
Hormuz kao pokazatelj stvarnog stanja na terenu
Jedan od najvažnijih pokazatelja stanja sukoba ostaje Hormuški moreuz, kroz koji prolazi značajan dio svjetske trgovine energentima. Reuters navodi da se promet kroz ovaj prolaz djelimično oporavlja, ali istovremeno podaci Washingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku pokazuju da je oktobar bio mjesec s najviše napada na brodove od početka rata. To znači da, iako plovidba nije potpuno blokirana, rizik za pomorski saobraćaj i dalje postoji i ostaje ozbiljan sigurnosni problem.
U tom kontekstu, pitanje završetka rata ne može se posmatrati samo kroz prizmu vojnih operacija. Ako brodovi ponovo prolaze u većem broju, ali njihove posade i dalje rade pod prijetnjom napada, onda sukob nije zaista okončan. On je samo prešao u drugačiju fazu. Upravo zato stručnjaci često upozoravaju da je potrebno razlikovati taktčki uspjeh od strateškog mira. Prvi može biti kratkotrajan i djelimičan, dok drugi zahtijeva politički dogovor, sigurnosne garancije i dugoročnu stabilizaciju.
Trumpova tvrdnja da je rat dobiven, ali da se tek treba odlučiti kada će biti završen, u tom smislu zvuči kao pokušaj da se zadrži prednost nad protivnikom bez preuzimanja obaveze da se objasni krajnji cilj. Ipak, javnost ima pravo da traži precizniji odgovor: šta je tačno ostvareno, šta još nije, i kako će se provjeriti da Iran neće razviti nuklearno oružje niti ugroziti ključne pomorske rute. Bez tih odgovora, govor o pobjedi ostaje više politička poruka nego stvarna analiza ishoda sukoba.
Ovaj slučaj pokazuje i širi problem savremene međunarodne politike: lideri sve češće koriste terminologiju apsolutne pobjede, iako su sukobi rijetko tako jednostavni. Ratovi se danas ne završavaju samo potpisivanjem primirja, nego kontrolom teritorija, nadzorom nad nuklearnim programima, ekonomskim mjerama, regionalnim savezima i javnom percepcijom. Zato će odgovor na pitanje da li su SAD zaista pobijedile u ratu protiv Irana zavisiti manje od jedne predsjedničke izjave, a mnogo više od onoga što će uslijediti na terenu, u diplomatiji i u međunarodnim institucijama.
Izvori: izvještaj novinara koji prate Bijelu kuću, The Washington Post, Reuters i ABC News.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
