Milanović na Danu Fakulteta političkih nauka u Zagrebu: Evropa, ekonomija i pitanje demokratije
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović obratio se na obilježavanju Dana Fakulteta političkih nauka u Zagrebu govorom koji je, kao i mnogo puta ranije, izazvao pažnju javnosti zbog kombinacije političkih poruka, provokativnih poređenja i otvorene kritike domaćih i evropskih institucija. Njegov nastup nije bio tek protokolarno obraćanje akademskoj zajednici, nego prilika da iznese stavove o tome gdje se Hrvatska nalazi u okviru Evropske unije, kakve koristi članstvo donosi državi, te zašto smatra da evropska politika danas pokazuje ozbiljne slabosti.
Milanović je, govoreći pred profesorima, studentima i prisutnim gostima, poseban fokus stavio na odnos države prema vlastitim interesima. Prema njegovom tumačenju, svaka ozbiljna država mora se stalno pitati šta dobija članstvom u širim političkim i ekonomskim savezima, pa tako i Hrvatska u Evropskoj uniji. Ipak, predsjednik je naglasio da izlazak iz EU nije realna niti pametna opcija, ali da to ne znači da o koristima i troškovima članstva ne treba otvoreno razgovarati. U njegovoj interpretaciji, evropske integracije nisu same po sebi garancija napretka, sigurnosti ili boljeg života za građane.
Posebno je istakao pitanje nacionalne sigurnosti, naglasivši da se ona ne može podrazumijevati samo zato što je država dio Evropske unije. Po njegovom mišljenju, političari moraju znati razliku između lojalnosti institucijama i zaštite vitalnih državnih interesa. U tom kontekstu rekao je da svaki politički akter koji svjesno djeluje protiv interesa zemlje zaslužuje smjenu, jer se državna politika ne bi smjela pretvarati u niz automatskih odluka bez šireg promišljanja. Time je, zapravo, poručio da članstvo u međunarodnim savezima ne oslobađa političare odgovornosti prema vlastitoj javnosti.
Jedan od najzapaženijih dijelova govora odnosio se na ekonomski rast Hrvatske. Milanović je ocijenio da bi javnost morala kritičnije gledati na pokazatelje razvoja, naročito kada se uzme u obzir da je država u prethodnih deset godina imala značajnu finansijsku podršku iz evropskih fondova. Prema njegovim riječima, prosječni godišnji rast od oko 2,5 posto nije rezultat koji bi se trebao predstavljati kao spektakularan uspjeh, posebno ako se uzmu u obzir vanredne okolnosti poput zemljotresa i pandemije, koje su iz evropskih i međunarodnih fondova otvorile dodatne izvore pomoći.
U tom dijelu govora Milanović je napravio i poređenje sa Srbijom, što je u javnosti gotovo uvijek tema koja izaziva reakcije. Naglasio je da susjedna država, uprkos tome što nije članica Evropske unije u istom kapacitetu kao Hrvatska, bilježi slične stope ekonomskog rasta. Po njegovoj ocjeni, to pokazuje da se ekonomski rezultati ne mogu automatizmom pripisati članstvu u evropskoj porodici naroda. Spomenuo je i da je Srbija u tom periodu imala određene izvore finansiranja izvan Zapada, uključujući kineske investicije i znatno manji obim ruskog novca, čime je, kako je sugerisao, pokušao pokazati da usporedba razvoja mora biti složenija od običnog pozivanja na status članstva u Uniji.
Kritika evropske vanjske politike i slabosti zajedničkog nastupa
Velik dio govora bio je posvećen i vanjskoj politici Evropske unije, koju je Milanović opisao kao nedovoljno koherentnu i često neučinkovitu. Prema njegovom stavu, problem leži u tome što Unija, iako formalno ima brojne institucije i mehanizme odlučivanja, u praksi često ne može postići jedinstven stav o ključnim međunarodnim pitanjima. Kada nema političke većine za odluke, tvrdi on, rezultat je institucionalna paraliza koja se preliva i na nacionalne politike država članica.
Tu se, prema njegovom mišljenju, stvara dodatni problem za Hrvatsku: ako Evropska unija nema jasnu i snažnu vanjsku politiku, onda ni Hrvatska ne može ozbiljno oblikovati vlastitu međunarodnu poziciju. Milanović je otvorio pitanje da li je uopće zadovoljavajuće da država na važnim međunarodnim forumima previše šuti ili da je predstavljaju ljudi koji više nisu izabrani političari s demokratskim legitimitetom. Time je posredno kritikovao praksu u kojoj bivši dužnosnici preuzimaju uloge u međunarodnim institucijama bez direktnog mandata birača.
U tom kontekstu spomenuo je i Federicu Mogherini i Catherine Ashton, bivše visoke predstavnice Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku. Milanović je sugerisao da su takve funkcije često obilježene oprezom i izbjegavanjem odlučnih poteza. Njegova poruka bila je da evropska diplomatija prečesto djeluje usporeno, kompromisno i bez stvarnog političkog autoriteta, što dugoročno umanjuje njenu relevantnost u kriznim situacijama. Za publiku na fakultetu političkih nauka, taj dio govora bio je posebno zanimljiv jer je otvorio prostor za raspravu o stvarnim dometima evropske integracije i granicama zajedničke spoljne politike.
Demokratija, protesti i akademska uloga u javnoj raspravi
Na kraju obraćanja, predsjednik Hrvatske okrenuo se temi demokratije i njenog stvarnog značenja u savremenom političkom životu. Pozvao je akademsku zajednicu da ne prihvata pojednostavljene definicije demokratije, nego da kritički preispituje kako se ona zaista provodi u praksi. Podsjetio je na događaje poput nereda ispred američkog Kongresa početkom 2021. godine, zatim na političke i društvene tenzije u Poljskoj, ali i na napetosti unutar hrvatskog Ustavnog suda. Time je želio pokazati da ni države koje se često predstavljaju kao uzori demokratskog poretka nisu imune na ozbiljne institucionalne i društvene krize.
Njegova poruka studentima bila je da se o složenim pitanjima mora govoriti otvoreno, čak i onda kada je jezik grub ili neudoban. Istakao je da je ponekad bolje postaviti teško pitanje, provocirati raspravu i natjerati društvo na razmišljanje, nego pustiti da se problemi gomilaju dok ne prerastu u stvarni sukob. U karakterističnom stilu, zaključio je da i uvreda, koliko god bila neugodna, ponekad manje boli od fizičkog nasilja, čime je pokušao naglasiti važnost riječi kao sredstva društvene ventilacije i političkog neslaganja.
Govoru je, kao i obično kada Milanović nastupa, teško prići bez šireg političkog konteksta. Njegovi istupi redovno kombinuju državničku retoriku, ironiju i kritiku etabliranih centara moći, zbog čega istovremeno izazivaju simpatije i osporavanja. I ovaj put, njegova poruka bila je višeslojna: Hrvatska mora ozbiljnije promišljati vlastite interese, Evropska unija mora biti politički uvjerljivija, a demokratija se ne smije svoditi na formalne procedure bez sadržaja. Upravo zbog takvih poruka, Milanovićev govor na Fakultetu političkih nauka nije ostao samo akademski događaj, nego i nova epizoda u široj raspravi o tome kakvu politiku Hrvatska vodi i gdje vidi svoje mjesto u Evropi.
